FOTO / Jesmo li nakon 50 godina spremniji na velika nevremena?

Nad izrazito toplim morem došlo je do prodora hladnijeg i vlažnog zraka sa sjeverozapada Europe. U sudaru toplog mediteranskog zraka, hladnijeg zraka s Alpa i složene orografije Učke, Velebita i Gorskog kotara razvili su se snažni kumulonimbusi praćeni orkanskim udarima vjetra, obilnom kišom, tučom i vrlo jakom električnom aktivnošću.

Posljedice su bile velike: oštećena su plovila i lučka infrastruktura, rušena stabla i električni vodovi, a kratkotrajne ekstremne oborine izazvale su bujične poplave i prometni kaos. U to vrijeme takva su nevremena za stanovništvo često dolazila gotovo “iznenada”, jer meteorološki sustavi upozorenja nisu imali ni približno današnje mogućnosti.

Prije 50 godina meteorološki radari bili su rijetki i uglavnom analogni. Nisu postojali Doppler radari koji danas mogu mjeriti brzinu gibanja oborinskih čestica, detektirati rotaciju unutar olujnih oblaka i upozoriti na moguć razvoj pijavica ili tornada.

Satelitske snimke bile su rijetke, crno-bijele i slabe rezolucije, dok su numerički modeli imali vrlo ograničenu računalnu snagu. Lokalno nevrijeme nad Kvarnerom tada se praktički nije moglo precizno prognozirati nekoliko sati unaprijed.

Danas je situacija tehnološki potpuno drukčija. Moderne Doppler radarske mreže kontinuirano prate razvoj oluja, sateliti generacije Meteosat šalju snimke svakih nekoliko minuta, a numerički modeli visoke rezolucije simuliraju razvoj pojedinačnih olujnih ćelija, mogućnost tuče, downbursta i ekstremnih oborina. Upozorenja se distribuiraju putem interneta, mobilnih mreža i aplikacija gotovo u realnom vremenu.

Velika promjena posljednjih godina je i tzv. crowdnowcasting – sustav u kojem građani svojim fotografijama, videima i podacima privatnih meteoroloških postaja sudjeluju u praćenju opasnih vremenskih pojava. Time meteorolozi dobivaju vrlo brzu potvrdu razvoja oluja na mikrolokaciji.

Jesmo li sigurniji?

No unatoč golemom tehnološkom napretku ostaje ključno pitanje: jesmo li danas zaista sigurniji?

Odgovor je složen. Meteorologija je danas neusporedivo naprednija nego 1976., ali je i atmosfera postala energetski znatno “nabrijanija”. Globalno zatopljenje povećava količinu raspoložive energije i vlage u atmosferi. Fizikalno gledano, atmosfera za svaki stupanj zatopljenja može zadržati oko 7 posto više vodene pare. Procjene za Mediteran pokazuju da danas raspolažemo s približno 10 do 15 posto više vlage nego sredinom prošlog stoljeća.

To ne znači nužno više kišnih dana, nego snažnije kratkotrajne ekstreme: jače pljuskove, snažnije downburstove, izraženije superćelijske oluje i veći rizik od derechos sustava poput onoga koji je u srpnju 2023. poharao Slavoniju, Zagreb i velik dio Hrvatske. Tada je olujni sustav nastao nad dolinom Poa, prešao Sloveniju i Hrvatsku te izazvao orkanske udare vjetra, goleme štete i ljudske žrtve.

Kvarner i sjeverni Jadran danas imaju nekoliko dodatnih otežavajućih faktora. Ljetne temperature mora tijekom toplinskih valova često su 2 do 4 stupnja više nego 1970-ih, što dodatno pojačava isparavanje i dotok latentne energije u atmosferu. Istodobno, planinski reljef Učke, Velebita i Gorskog kotara pogoduje razvoju snažne konvekcije i mezoskalnih sustava.

Posebno zabrinjava činjenica da nakon dugotrajnih toplinskih valova atmosfera postaje izrazito nestabilna. Dolazak hladne fronte tada može izazvati eksplozivan razvoj superćelija s vrlo jakim vjetrom, obilnim oborinama i tučom velikog promjera.

Drugim riječima, danas možemo ranije prepoznati opasnost i izdati kvalitetnija upozorenja nego prije 50 godina, ali je istodobno i potencijal atmosfere za razvoj ekstremnih nevremena veći nego ikada prije u instrumentalnom razdoblju mjerenja.

Zato pitanje nije samo jesmo li meteorološki spremniji, nego i koliko je društvo spremno na sve snažnija i skuplja vremenska iznenađenja u budućnosti.