Hrana

Reuters

Stigla je 2025.

O tome što nas u njoj čeka pisala sam u prošloj opsežnoj kolumni. No, jedna vijest koja je stigla u zadnjih 48 sati 2024. zaintrigirala mi je pažnju, te još jednom naznačila koliko je bitno motriti svijet oko nas i stavljati ono što se događa u informiran i analitičan kontekst. Ako sadašnjost često krivo sudi, pa barem da ono što napišemo ostane zabilježeno za neku procjenu povijesti. Naime, dok su u zaključcima posljednjeg Europskog vijeća održanog u prošloj godini, 19. prosinca, lideri vlada država članica EU-a samo taksativno ispisali očekivanja nakon pada Assadova režima i, kako se navodi u tekstu “u tom kontekstu pozvali Komisiju i visoku predstavnicu da Vijeću podnesu mogućnosti za mjere kojima bi se poduprlo Siriju”, dotle je u jednoj europskoj prijestolnici izvan Unije donesena odluka. Bio je to Kijev, odluku je donio Volodimir Zelenski. Ukrajina je prva država koja je u Damask nakon pada Assadova režima poslala diplomatske predstavnike i to pretposljednjeg dana u godini, ministra vanjskih poslova i ministra poljoprivrede, koji su u državu u previranju, geostrateški za širi prsten nestabilnosti važnu skoro kao Ukrajina, došli kao prvi strani diplomati, s viješću da za njima dolazi 500 tona brašna kako bi se izbjegla kriza hrane i nestašica kruha.

O ulozi cijene kruha i važnosti opskrbe žitaricama u Siriji, pisala sam i u svojoj knjizi Nejednaki i u kolumni Kruh Europe.

“Pošli smo od činjenice da će nova Sirija biti država koja će poštovati međunarodnno pravo, uključujući i ukrajinski integritet”, izjavio je po dolasku u Damask ukrajinski šef diplomacije Andrij Sibiha.

Od ruskog općeg napada na Ukrajinu prije nepune tri godine, Putinov režim koristio je i izvoz ukrajinskih žitarica i uzgoj žitarica na okupiranim područjima za geopolitičko prepucavanje. Ukrajina je još koncem 2022. procijenila da je oko petsto tisuća tona žitarica, što je trećina sirijskih potreba, iz krimske luke Sevastopolj stiglo u sirijsku Latakiju, kraj koje su Rusi imali svoju jedinu vojnu bazu na Sredozemlju. Ukrajina smatra da je barem dio žita koje je prošlo kroz Sevastopolj ukradeno s ukrajinskih teritorija nakon ruske invazije.

Ukrajinska pružena ruka prijelaznim sirijskim vlastima dolazi pod okriljem humanitarnog programa “Žito za Ukrajinu” koji se odvija pod pokroviteljstvom UN-ovog programa za hranu i koji je samoj Ukrajini pomoglo da u ratnim okolnostima nastavi isporuku žitarica međunarodnim tržištima, uspkros stalnim ruskim opstrukcijama i manipulacijama.

U svom obraćanju javnosti u Kijevu, ukrajinski predsjednik Zelenski, najavio je kako Ukrajina može pomoći Siriji da uspostavi stabilnost nakon godina ruske intervencije, što će pomoći i miru u samoj Ukrajini. Nakon rušenja Assadova režima, Moskva je obustavila opskrbu žitarica Damasku, te je cijeloj Siriji, čija proizvodnja je uništena zbog više od desetljeća rata, prijetila glad.

U proteklih nekoliko godina, ruska uloga u krijumčarenju žitarica kroz luke u okupiranim dijelovima Ukrajine, zbog sankcija, odagnalo je mnoge dotadašnje kupce, države Bliskog istoka i Afrike, da nastave s kupnjom žita od Putinova režima. No, sirijski režim, također pod sankcijama, nije imao druge alternative. Prije početka arapskog proljeća i posljedično rata 2011. Sirija je proizvodila oko tri i pol milijuna tona pšenice godišnje, što je bilo dovoljno za vlastite potrebe, obzirom da je kruh bio subvencionirana namirnica dostupna svima. Odonda do danas, i zbog sukoba i poremećaja svjetske opskrbe i zbog posljedica klimatskih promjena više od 12 milijuna Sirijaca pred ozbiljnim je rizikom od gladi.

Brza intervencija Kijeva, pokazuje još jednom vrlo aktivnu ulogu države u ratu i mogućnost djelovanja s ozbiljnijim i promišljenijim shvaćanjem brzine geopolitički bitnih previranja, od one koju ima sama Europska Unija.

Ukrajina na svojoj strani ima i činjenice i ucjenjivačku politiku Moskve prema Damasku, koja je ukradenu ukrajinsku pšenicu prodavala Siriji po cijeni iznad tržišne i preko uvjeta kreditiranja koji su pogodovali isključivo specifičnim ruskim tvrtkama. Assadov režim nije imao izbora. Plaćao je tonu 350 dolara, kada je cijena na međunarodnim tržištima bila oko 250.

Kako je u strateškoj perspektivi Sirija iznimno bitna, kao i eliminacija ruskog utjecaja u bliskoistočnom prostoru, preko kojeg je Moskva imala i direknti izlaz na Sredozemlje i kraću ruku prema Africi, ukrajinski potez pokazuje i hrabrost i dugoročnu viziju. Naime, s obustavom Gazpromove opskrbe Europe plinom preko Ukrajine, s juga se otvaraju novi energetski pravci koji su važni i za Europu, ali i za nove geopolitičke obrise svijeta u nastajanju. Ukrajina je ovim potezom prva položila “pravo” na suradnju sa Sirijom, državom koja je prošla desetljetni sukob i izbjegličku golgotu, koje kao da Europu o širem susjedstvu nije ništa naučila. S ruskom agresijom na Ukrajinu, shvatila je navodno, egzistencijalnu prijetnju i sada očajnički pokušava ojačati vanjsku i sigurnosnu politiku, obranu. No, dok Europsko vijeće pred božićne praznike traži od Komisije da “podnese mogućnosti za mjrere”, dotle je Ukrajina sama, sa svojom žrtvom još jednom brže i inteligentnije od Europe pokazala kako i gdje treba uskočiti. Od spremnosti za suradnju u industrijskoj i tehnološkoj sferi, kibernetici, zaštiti informacija, do pitanja sirovina i globalnih koridora koji prolaze geografijom koju zaokružuju Ukrajina i Sirija. Sirija se ne smije i ne može još jednom pustiti. Razloga je tisuću, za knjigu, ne za kolumnu.

Upravo utjecaj cijena hrane, važnosti elementarne opskrbe žitarcama i utjecaj gladi na geopolitičke procese ono je što i Ukrajina, a čini se, i prijelazna vlast u Damasku, razumiju vrlo dobro, iz prve ruke, obzirom da su to živjeli i žive u najgorim mogućim okolnostima.

U globalnom pregledu za 2025. koji je objavio Svjetski program za hranu jasno je kako je pitanje opskrbe hranom u svijetu sukoba i klimatskih promjena, ekonomskih posljedica, kao i stalno novih humanitarnih potreba, jedno od ključnih globalnih pitanja. Od gladi u sudanskom Darfuru, do gotovo dva milijuna ljudi globalno, od Gaze, preko Mijanmara, do Haitija i DR Konga koji gladuju i zbog toga su na samrti. U doba kada je mulitilateralni poredak i sam umirući, a bio je sazdan kako bi se bavio ovakvim temama, pitanje je tko i na koji način može i hoće preuzeti odgovornost za ovako važne procese koji dovode do globalnih kriza.

Koliko je u doba surovog multipolarnog natjecanja i stvaranja premoći od Moskve, preko Pekinga do Washingtona i dokidanja financiranja i participacije u mulilateralnim organizacijama, svijesti i pameti ostalo, možda nije ni bitno. Potez koji su odigrali Kijev i Damask, pokazuje da je neki drugi svijet možda ipak moguć. I da dolazi od hrabrih na periferijama. Glad, ako od nje još nisi umro, snažan je motivator za akciju.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.