Roditelji su izgubili dijete. Drugi će cijeli život živjeti s golemom traumom i strahom. Kao majka, kao novinarka, kao osoba koja je cijeli svoj život posvetila radu za javno dobro i ostala živjeti u ovoj državi pokušavajući je učiniti boljom, poražena sam danas još jednom prvenstveno kao ljudsko biće.
U situacijama krize, kažu nam, morate se držati zajedno. Gledam u našem programu tako humanog i plemenitog psihologa Nikšu Tarabića koji govori o empatiji, o konceptu ljudske sigurnosti, definira zajednicu. Riječi bole jer smo svjesni njihove važnosti, ali kao da stalno, svakoga dana, iz dana u dan odlaze u vjetar. Upisala sam kao šestogodišnjakinja upravo ovu osnovnu školu u Prečkom.
Imala je tada drugo ime. Preselila sam se i u nju nikada nisam krenula. Danas je ta škola, naša škola, škola svih nas koji shvaćamo što je škola i koja je odgovornost svih nas za društvo u kojem živimo u ovakvom trenutku. Kao roditelja, kao radnih ljudi, građanki i građana.
Korupcija nagriza, povjerenje u institucije u Hrvatskoj je na najnižim granama po svim istraživanjima. Te institucije kojima se ne vjeruje prvenstveno su političke stranke, ali tu je kompletna birokracija koja postoji da bi opsluživala nas kao građane, primarno zdravstvo i školstvo koje čine temelj sigurnog, zdravog i konkurentnog društva. Društva u kojem se, i kada se dogodi tragedija, zna što će se i kako, društva u kojima u nekoj školi već odavno sjede i psiholog i logoped i defektolog i socijalni radnik.
Društva koja stare i iz kojih se odlazi, društva koja su zapustili i koja se teško mijenjaju u vremenu koje je sada i koje dolazi.
Živimo na kontinentu koji stari, koji je nekonkurentan, koji se, kažu nam i čelnik NATO-a i čelnici EU, priprema za rat. Moramo investirati u obranu, jer Vladimir Putin koji je već propagandnim djelovanjem posijao toliko sumnje i nesigurnosti među nas i svaki nam dan prijeti, planira dugi rat koji mijenja svjetski poredak. Taj svijet koji on predstavlja, svijet je grube sile, oglušivanja na drugo mišljenje, svijet diktature i straha, svijet koji zatvara javni prostor, manipulira i laže.
Svijet koji stvara narative koji se šire mrežama ulaze u naše kognitivne prostore i nesvjesno sve nas mijenjaju. Naš svijet, hvalimo se nabrajajući milijarde iz europskih fondova, nije, kažu nam, taj svijet, on je svijet vrijednosti koji shvaća kako je koncept ljudske sigurnosti za sutra, onaj koji brine o mentalnom zdravlju, digitalnom prostoru, prostorima sigurnosti, školama i zdravstvenim ustanovama, klimatskim promjenama.
Taj svijet koji mi živimo ipak je pun političkog licemjerja, pun je smeća koje se širi društvenim mrežama, u tom svijetu svjedočimo potpunoj informacijskoj nepismenosti građanki i građana i nemogućnošću institucija i onih koji u njima rade, od profesora na dalje, da se s time nosi. Onoga što bi mogla biti neka humana definicija društva budućnosti kao da nema.
O pitanjima sutrašnjice koja su danas i koje najviše osjećaju, proživljavaju i na njih reagiraju generacije čija je budućnost sadašnjost najviše znaju. Protekle godine primila sam brojne novinarske nagrade za serijal koji se bavio pitanjem mladih. Njih, govorili su mi redom svi, nitko nikada ništa ne pita. Nitko im suštinski ne pomaže. Ne može ih, neće ili ne zna razumjeti. Nešto ranije, u serijalu Budućnost Europe razgovarala sam s mladom ženom koja je na građanskim panelima u EU predložila da se napravi paneuropska strategija o mentalnom zdravlju, njezin je prijedlog prihvaćen, ali nitko u hrvatskom javnom prostoru za to da je ideja došla iz Hrvatske nije pokazao baš previše interesa.
Kampanje se plate PR agencijama, ljudi za provedbu akcijskih planova ili strategija i pravih institucionalnih promjena – nema. Ljudi su na cesti bili za kurikularnu reformu. I odustali. Možete danas platiti sto eura za psihologa, kojeg ćete i tako privatno, čekati šest mjeseci. Gledali smo proteklih godina svakakve morbidne manifestacije društvene zapuštenosti poput toga da roditelji bacaju djecu s balkona, imali smo već incidente u kojima su naoružana djeca upadala u škole, ali su tragedije spriječene, mladić s puškom pucao je na policajca ispred zgrade Vlade.
Televizije su pune onih koji govore tko je kriv i što je krivo. Društvene mreže, agresija u društvu, svi dijagnosticiraju i reduciraju odmah daju rješenja i preporuke i znaju sve iz prve. Da, nema dovoljno profesora, nema dovoljno stručnog kadra, kao što nema ni dovoljno djece da preskoči Rubikon i ovu zemlju održi na životu. Kako ova rečenica prazno zvuči kada je jedan život koji je tek počeo otišao u sekundi.
Nema dovoljno hrabrosti niti ozbiljnosti, niti kompetencija. OECD ta integracija kojoj kao težimo kao uspješna ekonomija, tupi da je obrazovanje ključ. Obrazovanje, čiji je simbol škola, škola za budućnost i opstanak. Ne obrazovanje koje zapušta mladost, ne detektira probleme i koje dopušta da mladost mladosti oduzme život, ne društvo koje dopušta da su škole meta, da ono što je postala svojevrsna globalna ideologija opisana u knjizi Heroji Biffa Berardija, postaje svakodnevica u svakom zakutku tog nesigurnog svijeta. Teško se ogledamo u zrcalu, prva nam je reakcija na ovakvu tragediju da širimo dezinformacije, tračeve, da veličamo one koje bi negdje drugdje bili iza rešetaka, da se svakodnevno s gnjusnim stvarima oko nas nekako bolesno naslađujemo, pa i s ovim, najgorim za jedno društvo.
Dok je nacija zavijena u crno, dok nas sve jednako boli, pitam se što je to, koja je to točka loma, kriza, katastrofa, prosvjetljenje ili trenutak u kojem se razumijeva u što je to važno investirati za budućnost? Što je zdravo društvo? Tko ga i kako može graditi? Što nam treba uspostavu povjerenja nakon ovakve tragedije? Za iskreno suosjećanje? Za reformu školstva? Zdravstva? Za redefiniranje prioriteta društva koje odumire i iz kojeg se odlazi. Za jedan zagrljaj, za jedno preuzimanje odgovornosti? Grozan je dan. Ne možemo sami. Žao nam je.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!