Nenad Janković, poznatiji kao Nele Karajlić, posljednjih dana je glavna tema u glavnom gradu BiH. Proteklog vikenda na Jahorini je promovirao svoju knjigu "Fajront u Sarajevu", a zatim je "sišao" na piće u rodni grad u koji je rekao da više nikada neće doći. Tim postupkom podigao je veliku prašinu.

O njegovom dolasku pisali su mnogi, dio javnosti se bunio, a dio ignorirao. Karajlić je za Večernje novosti odlučio “ispričati” svoj doživljaj svega.

Tekst prenosimo u cijelosti.

“Sve je, kao i uvijek, počelo iz zajebancije. Nakon divne promocije moje knjige na Jahorini, u hotelu “Bistrica”, društvo se malo opustilo, i uz šalu i pjesmu pade ideja da se sutra u pristojnom broju spustimo u Sarajevo u jedan restoran s vrhunskom klopom. Ja ih podsjetih da moja malenkost nema neku naročitu reputaciju u glavnom gradu Bosne i Hercegovine te da ja ne bih bezrezervno podržao tu ideju. Euforija je, međutim, savladala zdrav razum, te je krenulo ubjeđivanje da bih se i ja, nakon toliko godina, trebalo da vidim sa Sarajevom. Na moje pitanje a šta to treba da vidim, nikada nisam dobio uvjerljiv odgovor. No, nakon treće ture i fenomenalne meze, ja osjetih da me društvo gleda kao na “partibrejkera”.

Svi hoćemo u Sarajevo, a ti jedini nećeš.

To probudi avanturistu u meni. Pristadoh uz opkladu po kojoj, ako mene nitko ne prepozna, ja plaćam sve u kafani, a ako se dogodi neko sranje, on račun preuzima na sebe.

Imao je sve uvjete na svojoj strani. Restoran se otvara samo za naše društvo, nedelja je, gluh dan, na ulicama samo pokoji prolaznik, a grad je prekrila neka letargija, koja je primjetna u svim dijelovima regije, kao rezultat ne baš ružičaste ekonomske i političke situacije. To je ono što dijele sve bivše republike SFRJ. Apatiju i beznađe!

Još jedna stvar koja je mome protivniku išla na ruku je činjenica da je restoran u jednoj mračnoj i uskoj uličici u austrijskom tkivu grada. Klaustrofobija koje takve ulice njeguju pobuđuje misao da je momak koji je prije sto godina pucao na austrijskog prestolonasljednika učinio to da bi se oslobodio ovog mraka.

Ali ne lezi vraže. Samo što smo se parkirali ispred samih vrata restorana, kraj nas prođoše dva momka, za koje sam odmah osjetio da donose nevolju. Oni me prepoznaše. To sam, barem, u ovih trideset i kusur godina koliko je stara moja popularnost, naučio osjetiti. Zatim skrenuše na obalu i trčećim korakom nestaše u susjednoj ulici.

Mi uđosmo u restoran i tu poče onaj ljepši dio večeri. Gazda nas je provodao iz tanjura u tanjur, kroz vatromet ukusa i sve je bilo u najljepšem redu, dok se ne pojavi konobar koji nam reče da napolju stoji par ljudi koji sebe nazivaju novinarima. Pitaju mogu li pričati s Neletom. Ja sam slavodobitno zaključio da sam dobio opkladu!

Poslasmo im poruku da dođu za pola sata, znajući da je to najjednostavniji način da ih se barem na trenutak oslobodimo. Međutim, novinari nemaše strpljenja. Par minuta kasnije, rekoše nam da je neki lokalni portal objavio vijest da sam u Sarajevu. Ni to nije omelo dobro raspoloženje. Ali, meni đavo više nije dao mira.

Upitah moju prijateljicu, koja je pasionirani pratitelj svega onoga što je na internetu, koliko ima komentara. Ona reče 107. Dva minuta nakon što je portal postavio vijest! To već prestaje da bude smiješno. Sarajlije, znači, ne uznemirava teška ekonomska situacija, privredni kolaps, nezaposlenost, skok cijena, kulturno mrtvilo, njih tangira da li je neki pjevač došao u grad ili nije. U narednih par minuta bilo je jasno da će moja posjeta Sarajevu dobiti veći publicitet od dolaska samog pape. Broj komentara razvijao se geometrijskom progresijom, a “Facebook” i “Twitter” se usijaše! U nekim dijelovima grada puče internet mreža zbog prenapregnutosti.

U komentarima, naravno, preovladavaju ona dva stara stanovnika grada koje odavno poznajem. Mržnja i bijes. Pomislih, možda rata ne bi ni bilo da su društvene mreže postojale tih devedesetih, jer bi se onda silni junaci, da iz sebe izbiju jad, hvatali tastature a ne “kalašnjikova”. Tu mi već bi nezgodno što sam dobio opkladu. Bolje bi bilo da sam zijanio, pa da na miru popijemo fenomenalno bijelo vino.

Par minuta kasnije, na vrata zakucaše uniformirane osobe, naoružane onako kako se naoružavaju oni koji ispred sebe imaju zadatak da razbiju demonstracije. Oni ne uđoše u kafanu, ali učtivo provjeriše je li moja malenkost u objektu. Nakon što su primili potvrdan odgovor, oni nam, isto tako učtivo, dadoše do znanja da se ne brinemo, da su oni tu dokle god bude potrebno. Očigledno je policija pomno pratila događanja na mreži, i da je uočila da prijetnje u nekim komentarima imaju osnovu za krivično gonjenje.

Netko od naših za stolom reče da smo sada zaštićeni kao gay parada. Smijeh nas sve to vrijeme nije napuštao. Kada smo dobili informaciju, da je vani policija blokirala sve prilaze našem restoranu, ja odlučih da oslobodim društvo neugodnog pritiska za koji sam, na neki način snosio odgovornost, te zatražih dozvolu da napustim objekt.

Kao i svaka ozbiljna zgrada, i ova, u kojoj je bio restoran, imala je svoje sporedne izlaze. Iskoristivši ga, ja ne vidjeh taj performans koji se održavao u jednoj od najužih ulica u gradu, te ne mogu da budem svjedok svih onih izvještaja koji govore o gomili ljudi, motkama, sjekirama i ne znam već čemu.

Mene je čekao automobil na drugoj strani ulice i dok su novinari, koji su pokrenuli ovo ludilo, uzaludno pokušavali da me nađu u restoranu, ja sam, uz diskretnu pratnju federalne policije, već bio na putu ka Jahorini.

U toku vožnje rojile su mi se misli. Ovakav kermes nisam napravio još od crknutog maršala! Jel’ ja prizivam nevolju ili ona prati mene? Zar jedna opklada može pokrenuti ovoliko ludilo? Tko se to boji mog dolaska u grad? Boje li se možda dolaska svih onih starih Sarajlija koji su iz njega otišli? To bi im bilo previše.

Sve to vrijeme kroz glavu su mi se šunjali stihovi jedne pjesme moje omiljene rok atrakcije – “Zabranjenog pušenja”. Pjesma se zvala “Pklatovi”, a stihovi su išli, nešto kao…

– Noćas smo probili obruč zajedno, iza nas su magla, strah i zlo. U divljem bijegu bez kapi benzina. Konačno smo stigli na slobodno tlo.