Ono što smo naučili do sada i što možemo pronaći na bespućima interneta je sljedeće: Nije bitno kako se nešto radi u svijetu, kakvi su običaji i slično - Sjeverna Koreja ima svoja pravila.

To pravilo bez izuzetka nije zaobišlo ni segment života koji se zove najvažnija sporedna stvar na svijetu – nogomet.

Samo rijetki sretnici iz inozemstva su imali priliku gledati nogometni meč u Sjevernoj Koreji, a jedan od njih je i reporter BBC-a, koji je na web portalu svog medija objavio svoje impresije s utakmice Pjongyang FC-a i Amrokganga.

Strancima je dozvoljeno promatrati sportske događaje u ovoj zemlji, a Tim Hartley kaže da sam osjećaj odlaska na stadion i gledanje utakmice u ovoj najrepresivnijoj zemlji na svijetu je čudan i u mnogome drugačiji nego li u ostatku svijeta.

Ušao je na stadion gdje stane 50.000 ljudi. Sva sjedišta su uredno popunjena, odaje se počast ‘velikom vođi’ Kim Jong Unu i članovima njegove obitelji, a onda svi uredno sjednu na svoja sjedalai šute.

Svi su odjeveni isto. Crna odijela, bijele košulje, crna kravata i bedž na desnoj strani. Nije to bedž s logotipom jednog od dvaju timova, nego onaj s likom velikog vođe.

Nema štandova s kokicama, sokom, kavom, hot-dogom – nego 50.000 nogometnih fanova koji u strogom miru gledaju odmjeravanje snaga na terenu. Nema navijanja, nema zastava, koreografija…

Jedini koji se razlikuju na tribinama su članovi vojske koji dolaze u uniformama. Hartley kaže da kada je dosuđen penal za Pyongyang – nikakva reakcija publike se nije mogla vidjeti. Niti na licima niti na pokretima tijela. Odobravanje, negodovanje – takvi uzvici ne postoje na tribini od 50.000 ljudi u Sjevernoj Koreji.

Na nogometnom meču koji je on gledao, za podizanje atmosfere na stadionu bilo je zaduženo tridesetak ljudi, stranaca koji su bili smješteni na dijelu tribina koje su i namijenjene strancima.

Navodno, dosuđeni penal bio je nepostojeći – pa je šačica od 30 ljudi počela na engleskom jeziku da skandira: “Jedan nula za suca, jedan nula za suca”, a tek im se nekoliko domaćih navijača pridružilo u tome.

U zemlji u kojoj morate tražiti dozvolu da govorite – skandiranje na nogometnoj utakmici, ili bilo kakvom događaju se smatra nekulturnim ponašanjem, tako da svi ljudi koji su bili okolo tribine sa stranim državljanima – blijedo su promatrali skandiranje uz izraze negodovanja.

Postignuti gol na meču nije izazvao nikakvu reakciju publike. Hartley tvrdi da je cijeli susret bio izrežiran, te da je sudac imao svoje instrukcije kako da sudi. Tvrdi da je utakmica koju je gledao na Kim Il Sung stadionu bio najbizarniji momenat u njegovoj karijeri praćenja sportskih događaja.

U reportaži je kazao da je Pyongyang morao pobijediti, a da je sam sebe uvjerio da su navijači tog tima otišli sretni kućama – iako se nikakva reakcija nije mogla pročitati s njihovih lica.

Za kraj, podsjetimo se najvećih dostignuća sjevernokorejanskog nogometa.

1966. godine, Sjeverna Koreja je pobijedila Italiju s 2:0 i došla do četvrtfinala Svjetskog prvenstva. 2010. godine kvalificirali su se na SP u Južnoafričkoj Republici. Tadašnji selektor Kim Jong-Hun je medijima kazao da svo vrijeme komunicira s liderom Kim Jong-Ilom preko nevidljivog telefona kojeg je sam lider osmislio i dizajnirao. To bi bilo to.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter|Facebook | Instagram.