Gotovo sve škole u Gazi su uništene: 600.000 djece umjesto učenja i druženja, bježalo je od granata

“Većina škola je uništena,” rekla je za Associated Press. “U svakoj školi u koju odem kažu mi da nema mjesta.”

Više od 600.000 palestinske djece u Gazi propustilo je posljednje dvije školske godine zbog rata između Izraela i militantnog Hamasa. Umjesto učenja i druženja, djeca su se neprestano selila, bježala od zračnih napada i granatiranja te često provodila dane tragajući za vodom i hranom za svoje obitelji.

S relativno stabilnim prekidom vatre postignutim prošlog mjeseca, humanitarne organizacije grozničavo rade na ponovnom otvaranju desetaka improviziranih škola.

John Crickx, glasnogovornik UNICEF-a, kaže da je ključno djeci omogućiti povratak u učionice što je prije moguće — ne samo radi obrazovanja, nego i zbog mentalnog zdravlja.

“Ako u tjednima koji dolaze ne ponudimo obrazovanje,” rekao je, “moglo bi doći do strašnih posljedica za čitavu jednu generaciju.”

UNICEF procjenjuje da je više od 630.000 djece ostalo bez škole tijekom rata, a zasad se uspjelo vratiti tek oko 100.000. Odvojeno, UNRWA pruža obrazovanje putem angažiranih učitelja za oko 40.000 učenika, iako su mnoge škole koje je ta agencija vodila — a pohađala ih je polovica djece u Gazi — sada pretvorene u skloništa za raseljene.

Nema prostora ni za šatore

Nedostatak prostora glavni je problem: desetci škola teško su oštećeni ili potpuno uništeni. Mnoge i dalje služe kao skloništa Palestincima koji su više puta raseljeni tijekom intenzivnog bombardiranja.

“Uglavnom je riječ o šatorima među šatorima raseljenih osoba, ili o nekim montažnim objektima,” kaže Crickx. “To je zapravo… najosnovnije moguće učenje.”

U jednoj takvoj “školi” — skupini šatora s UNICEF-ovim logom postavljenih na parceli okruženoj srušenim zgradama u Khan Younisu — djeca su se tiskala oko učiteljice, pažljivo slušajući svaku riječ.

Crickx navodi i druge prepreke: teško je pronaći prostor za šatore, a još je teže dopremiti materijale u Gazu — bilo beton za obnovu ili obične olovke, gumice i druge osnovne potrepštine.

Od početka rata 7. listopada 2023., ovi predmeti nisu dopušteni u Gazu. Izrael, koji kontrolira protok robe u enklavu, smatra ih “ne-kritičnim i ne-spasonosnim”, kaže Crickx.

COGAT, izraelsko tijelo koje koordinira pomoć Gazi, nije željelo komentirati dopuštanje školskog materijala. Čak i djeca koja se uspiju upisati u improvizirane škole nose goleme psihološke posljedice rata i raseljavanja.

“Razina traume među ljudima Gaze, uključujući djecu, užasavajuća je,” kaže direktorica komunikacija UNRWA-e, Juliette Touma.

UN-ove agencije još uvijek pokušavaju procijeniti razmjere štete i troškove. Rekonstrukcija Gaze još nije počela, a stručnjaci procjenjuju da bi mogla trajati godinama i koštati oko 70 milijardi dolara.

Škole pretvorene u skloništa

Raseljene obitelji i dalje žive u ruševinama školskih zgrada. Prema Toumi, oko 75.000 ljudi još uvijek boravi u školama kojima upravlja UNRWA. Jedna od raseljenih, Tahreer al-Oweini, kaže da se osjeća krivom, ali da nema izbora.

“Živim u učionici u kojoj bi trebali biti učitelj, učenici i ploča,” kaže. Oko nje su zidovi i stropovi prekriveni ceradom.

Al-Oweini pokušava pronaći mjesto za svoju troje djece u osnovnoj i jedno u srednjoj školi. Čak je jednom ravnatelju rekla da će sama donijeti stolicu i stol za kćer — ali su je svejedno odbili.

“Djeca su zaboravila sve što su naučila,” kaže. “Njihov život posljednje dvije godine bio je: nabaviti vodu, trčati za kamionima pomoći, rat, Hamas, granatiranje, uništenje.”

“Živjeli su u strahu i užasu.”

Čak i tijekom najžešćih borbi, bilo je pokušaja da se djeci u kampovima za raseljene ponudi barem minimalno učenje, unatoč bombardiranju, nestancima struje i kroničnim nestašicama hrane, vode i lijekova.

No nastava je bila sporadična, a neke su obitelji zadržavale djecu uz sebe — nisu ih smjele puštati u improvizirane učionice iz straha za njihov život.

Touma upozorava da je ovo utrka s vremenom i da prijeti stvaranje “izgubljene generacije” — što djeca dulje ostanu bez škole, to će teže sustići svoje vršnjake u ostatku svijeta.

Također strahuje da bi djeca bez školovanja mogla postati laka meta za različite oblike iskorištavanja — uključujući dječji rad, prerane brakove ili novačenje u oružane skupine.

Unatoč svemu, Al-Oweini i mnoge druge obitelji ostaju ustrajne.

“Želim da moja djeca budu poput svog oca, koji je završio fakultet,” kaže. Njezine kćeri žele postati liječnice ili inženjerke.

“Imaju ambiciju,” kaže ona. “Ali ako ne idu u školu, neće imati budućnost.”