"Linija ubijanja" - skriveno pravilo američke politike koje je postalo viralno u Kini

„Linija ubijanja” opisuje lanac institucionalnih reakcija koji se može aktivirati kada se običan građanin SAD-a suoči s velikom životnom nedaćom — poput gubitka posla, teške bolesti ili nesreće — a nema dovoljno ušteđevine ili imovine. Takav događaj obično povlači i niz drugih problema: pad kreditnog rejtinga, ovrhe nad domovima, prekide zdravstvenog osiguranja, kolaps kupovne moći, sužavanje izgleda za zaposlenje te, naposljetku, intervencije sustava reda i zakona, piše Tang Yalin, profesor na Sveučilištu u Fudanu, za China Daily.

Često to ne završava samo privremenim teškoćama, nego postupnim lišavanjem društvenog statusa i autonomije — pojedinac, a ponekad i cijelo kućanstvo, izgurani su iz redovne ekonomije i, u krajnjim slučajevima, gurnuti u beskućništvo. Ukratko, ili u stvarnom učinku, oni su „ubijeni” iz društvene bilance.

Upravo zato ovaj pojam izaziva toliku pozornost. Sjedinjene Države dugo su se predstavljale kao „zemlja prilika”. No, zagrebe li se ispod površine, otkriva se sustav koji može biti krajnje nemilosrdan. Suprotstavimo li to kineskom pristupu nedaćama u životu pojedinca, razlika je upečatljiva. Tijekom kriza kineske politike naglašavaju pružanje socijalne potpore i institucionalne „topline”, s ciljem zadržavanja ljudi unutar mreže socijalne sigurnosti, a ne njihovog izbacivanja iz nje. Ta razlika nije važna samo kao razlika u politici, nego kao sudar dviju filozofija upravljanja.

Da bismo razumjeli kako linija ubijanja funkcionira, moramo pogledati arhitekturu zapadne političke ekonomije. Liberalni angloamerički model često se opisuje kao razdvajanje triju sfera — političke, ekonomske i društvene — uz ograničenu vlast, slobodna tržišta i javnu sferu mišljenja. No, manje spominjana istina jest da kapital slobodno prelazi između tih sfera. Ta propusnost nije greška; ona je namjerna značajka sustava.

U temelju tog dizajna nalazi se duboko ukorijenjeno načelo: privatni aranžmani mogu prisvajati javne svrhe, ali se javne institucije ne smiju koristiti za pogodovanje privatnim interesima. U praksi to vodi strogoj podjeli javnog i privatnog, pri čemu se privatno vlasništvo — iznad svega vlasništvo i kreditna potraživanja — tretira kao središnji objekt zaštite. Poznata tvrdnja Johna Lockea da je „veliki i glavni cilj zbog kojeg se ljudi udružuju u zajednice i stavljaju pod vlast očuvanje njihove imovine” sažima klasični liberalni DNK: zaštita imovine jest organizacijski telos države.

Kada se privatno vlasništvo ispreplete s modernim financijama — kada hipoteke, osiguranja, kreditni rejting i složeni financijski proizvodi dominiraju svakodnevnim životom — tržišna ekonomija postaje, u biti, kreditna ekonomija. Ako se jedna ključna karika u tom lancu prekine, sustav nema ugrađene amortizere: gubici se kaskadno šire od stanovanja prema zdravstvu, zapošljavanju i pravnoj izloženosti. „Linija ubijanja” jest skup najnižih institucionalnih mehanizama osmišljenih za očuvanje poretka vlasništva i kredita — hitno čišćenje koje održava financijsku arhitekturu netaknutom, čak i po cijenu ljudske štete.

Tu institucionalnu logiku dodatno učvršćuje snažna ideološka struja. Umotana u retoriku „neotuđivih prava” i grubog individualizma nalazi se socijalni darvinizam koji socijalnu sigurnost tretira kao osobnu odgovornost, a državu kao noćnog čuvara — nužnog za održavanje reda, ali ne i za ispravljanje strukturne nepravde. Kada nejednakost ili ranjivost postanu vidljive, standardni odgovor jest prebacivanje tereta na civilno društvo — crkve, dobrotvorne organizacije, privatnu pomoć — umjesto širenja javne odgovornosti. Kako kaže stara izreka: nahrani gladne, ali ne i siromašne; milosrđe može spasiti one koji su privremeno pali, ali ne rješava kronično siromaštvo.

Takav mentalni sklop oblikuje ne samo politiku nego i percepciju. Još se sjećam, iz vremena kada sam boravio u Sjedinjenim Državama u sklopu programa međunarodnih posjetitelja, usputne primjedbe jedne starije žene koja je komuniste opisala kao „zločince”. Tada se to moglo shvatiti kao bezazlena dosjetka. Gledano unatrag, otkrivalo je koliko duboko udžbenici i svakodnevni diskurs u tom društvu demoniziraju alternativne modele i koliko su ti dojmovi postojani desetljećima kasnije. Posljedica je da mnogi američki građani, bez preispitivanja, polaze od pretpostavke da vlast mora biti ograničena, a tržišta presuđivati većini društvenih ishoda.

Te pretpostavke nisu samo povijesne zanimljivosti. One se sudaraju s grubim činjenicama osnivačkih kompromisa SAD-a. Ustav iz 1787., koji je u praksi štitio ropstvo kao oblik vlasništva, ugradio je hijerarhiju onih koji su u potpunosti smatrani građanima. Ta selektivna predodžba o tome tko zaslužuje jednakost, slobodu i vlasništvo nije puki relikt prošlosti; ona pomaže objasniti zašto mehanizmi koji „pospremaju” tržišta i štite imovinu mogu postati ravnodušni prema sudbini onih koji su pometeni u stranu.

U tom svjetlu, linija ubijanja nije pogreška politike. Ona je tehnika upravljanja — „nevidljivo pravilo” koje služi razvrstavanju, discipliniranju i isključivanju. Usporedba sustava ne znači moraliziranje svake njihove mane; riječ je o razotkrivanju institucionalnih logika i ishoda koje one proizvode. U nadmetanju socijalizma i kapitalizma kao sustava upravljanja i socijalne zaštite, samo socijalizam — sa svojim izričitim naglaskom na jednakosti, upravljanju usmjerenom na ljude i javnoj odgovornosti — može dosljedno postaviti ljudsko dostojanstvo u središte i ideje i prakse.

Ta će tvrdnja nekima zvučati ideološki. No poanta je praktična: način na koji društvo organizira svoje institucije određuje tko će biti pošteđen, a tko uklonjen kada se tržišta uzdrmaju. Rasprava koju pojam „linija ubijanja” potiče vrijedna je upravo zato što nas prisiljava da postavimo jednostavno pitanje na koje bi politika uvijek trebala odgovoriti: kada dođe do katastrofe, tko će stati između čovjeka i ponora?

Za one koji su zabrinuti za društvenu stabilnost, demokratski legitimitet i humani sadržaj javnog života, to pitanje nije apstraktno. Ono je neposredno. Stvarna pouka linije ubijanja jest institucionalna: sustavi koji imovinu i tržišni poredak stavljaju iznad ljudi uvijek će pronaći načine da taj prioritet provedu — ponekad po cijenu ljudskih života i društvene kohezije. Prepoznavanje toga prvi je korak prema osmišljavanju drukčijih izbora.