Može li iranska revolucija uspjeti bez vođe? Ovo je par primjera drugih zemalja

No krajem 20. stoljeća pojavljuje se val prosvjeda i revolucija koje nisu započele s jasnim vodstvom niti su tijekom razvoja dobile središnju figuru.

Ovaj fenomen, koji se u politološkoj literaturi opisuje kao horizontalni pokreti ili otpor bez vođa, jedno je od najvažnijih obilježja suvremene političke povijesti, piše Euronews.

No mogu li revolucije bez vođa pobijediti? I ako mogu, kako točno uspijevaju?

Što se podrazumijeva pod „revolucijom bez vođe“?

Revolucija bez vođe ne znači nužno da u prosvjedima ne postoje utjecajne osobe, već da odlučivanje nije centralizirano.

Ne postoji formalna hijerarhija i, što je najvažnije, legitimitet revolucije dolazi odozdo, kroz kolektivno djelovanje, a ne od određene osobe ili stranke.

Koordinacija aktivnosti u takvim revolucijama uglavnom se odvija putem društvenih mreža ili neformalnih grupa.

Ovaj model revolucije najčešće je reakcija na povijesno nepovjerenje prema karizmatičnim liderima koji su, nakon pobjede, sami postajali izvor represivne moći.

Tuniska revolucija: Pukotine unutar sigurnosnih snaga

Tuniska revolucija, prva u sklopu šireg pokreta Arapskog proljeća, klasičan je primjer ustanka bez vođe. Tijekom događaja koji su u toj sjevernoafričkoj zemlji započeli u prosincu 2010., prosvjede nije pokrenula nijedna konkretna politička stranka niti ih je vodio prepoznatljiv lider.

Revoluciju je potaknulo samospaljivanje uličnog prodavača Mohameda Bouazizija, u znak prosvjeda zbog zapljene njegove robe, korupcije vlasti i nezaposlenosti. U kratkom vremenu ustanku su se pridružili mladi ljudi, sindikalisti, odvjetnici i korisnici društvenih mreža.

Masovni prosvjedi trajali su 28 dana te su na kraju prisilili predsjednika Zinea El Abidine Ben Alija, koji je vladao više od 23 godine, da raspusti vladu i parlament, preda vlast i pobjegne u Saudijsku Arabiju.

Jedan od ključnih faktora uspjeha prosvjednika, uz duboko i rašireno društveno nezadovoljstvo, bile su ozbiljne podjele unutar sigurnosnih snaga. Također, nepostojanje jednog vođe smatralo se prednošću jer vlast nije imala koga ukloniti kako bi slomila pokret.

Unatoč izostanku vođe, uloga sindikata, uključujući Opći savez tuniskih radnika (UGTT), bila je presudna tijekom prosvjeda.

Iako je revolucija uspjela, izostanak vođe i jasnog plana za razdoblje nakon Ben Alija doveo je do ideoloških sukoba, gospodarskih kriza i institucionalne slabosti, što je Tunis gurnulo u razdoblje nestabilnosti koje je naposljetku rezultiralo povratkom svojevrsnog autoritarizma.

Događaji u Tunisu pokazali su da pokret bez vođe može srušiti režim, ali da se novi sustav ne može izgraditi bez jasnog političkog projekta za budućnost.

Egipatska revolucija: Različite skupine, jedan cilj

Egipatska revolucija sastojala se od niza prosvjeda, marševa i činova građanske neposlušnosti, inspiriranih uspjehom Tuniske revolucije i u okviru pokreta poznatog kao Arapsko proljeće.

Prosvjedi koji su započeli u siječnju 2011. bili su inspirirani i studentskim pokretom „Otpor“ u Srbiji, koji je 2000. godine započeo mirne prosvjede te, uz potporu vojske, doveo do pada režima Slobodana Miloševića.

Egipatski prosvjedni pokret, potaknut masovnom upotrebom Facebooka i Twittera, doveo je do toga da Hosni Mubarak nakon 30 godina podnese ostavku i preda vlast Vrhovnom vijeću oružanih snaga, sastavljenom od najviših vojnih zapovjednika.

Ova revolucija imala je dvije ključne značajke. Prvo, egipatska vojska nije stala uz Hosnija Mubaraka, a premijer Ahmed Shafiq Zaki bio je prisiljen podnijeti ostavku manje od mjesec dana nakon Mubarakova odlaska.

Drugo, iako su prosvjedi bili bez zajedničkog vodstva ili karizmatičnog glasnogovornika, uspjeli su okupiti različite društvene skupine s različitim interesima oko jednog cilja.

Snaga Egipta

Uz toliko različitih stajališta i skupina, nepostojanje vođe iz određene ideološke perspektive – što je moglo biti velika slabost za nastavak revolucije – pretvorilo se u njezinu snagu.

Egipatski bloger i televizijski voditelj Ahmed Assili ističe još jednu prednost:

„Nedostatak vodstva spriječio je režim da nas kontrolira“, rekao je. „Lidere se može zastrašiti, umiriti ili uvući u pregovore u kojima režim čini ustupke kako bi se spasio.“

Na taj je način u Egiptu nastao pokret bez vođe, u kojem su svi bili ujedinjeni oko jednostavnog, ali radikalnog zahtjeva: trenutačne ostavke Hosnija Mubaraka.

Ipak, aktivnosti prosvjednika bile su disciplinirane i organizirane. Šest skupina – uključujući Pokret mladih 6. travnja, Pokret bijesne mladeži i Savez za promjene Mohameda ElBaradeija – neformalno se savjetovalo o organizaciji okupljanja na trgu Tahrir.

No upravo je nedostatak jasnog vodstva kasnije postao problem. Nakon Mubarakova pada, organizirane snage koje su imale marginalnu ulogu u revoluciji, uključujući vojsku i Muslimansko bratstvo, brzo su ispunile vakuum moći.

Rezultat je bio da su, unatoč uspjehu revolucije, sami revolucionari marginalizirani, a autoritarni sustav ponovno uspostavljen.

Egipat tako služi kao upozorenje: ako pokret bez vođe ne uspije brzo stvoriti političke predstavnike, netko drugi će to učiniti umjesto njega.

Ukrajinska revolucija: Nada i nasilje u središtu Kijeva

Revolucija Euromajdan u Ukrajini još je jedan primjer pokreta bez vođe. Trajala je više od tri mjeseca, od studenoga 2013. do veljače 2014.

Revolucija je započela porukom novinara koji je pozvao na okupljanje na Trgu neovisnosti (Majdan Nezaležnosti) u središtu Kijeva, u znak prosvjeda protiv odluke vlasti da ne potpiše Sporazum o pridruživanju i slobodnoj trgovini s Europskom unijom.

Iako bez vođe, pokret je brzo i spontano razvio organizirane aktivnosti različitih skupina, uglavnom koordinirane putem društvenih mreža.

Planiranje svega potrebnog za održavanje prosvjeda – od hrane do zdravstvene skrbi – stvorilo je snažan osjećaj zajedništva među prosvjednicima.

Sukob je kulminirao u veljači 2014., kada je policija brutalno razbila prosvjede, a deseci ljudi ubijeni su između 18. i 21. veljače, mnogi snajperskom vatrom.

Mirovni sporazum, uz posredovanje Europe, predviđao je formiranje prijelazne vlade i prijevremene izbore, no prosvjednici su kasnije zauzeli državne zgrade, a proruskog predsjednika Viktora Janukoviča natjerali na bijeg u Rusiju.

Snage i slabosti revolucija bez vođa

Jedna od najvažnijih karakteristika takvih revolucija jest njihova relativna neuništivost, jer uklanjanje pojedinca ne uništava cijeli pokret.

Druga je široko sudjelovanje građana. U takvim revolucijama kolektivno djelovanje često prethodi organizaciji i vodstvu, a legitimitet proizlazi iz prisutnosti na ulici, a ne iz institucija ili programa.

Još jedna prednost, barem kratkoročno, jest smanjen rizik stvaranja osobne diktature.

Među najvažnijim slabostima nalazi se činjenica da izostanak središnje figure otežava donošenje brzih odluka u kritičnim trenucima.

Dodatni je problem nedostatak političkog predstavljanja za pregovore ili sudjelovanje u prijenosu vlasti, pri čemu uvijek postoji opasnost da revoluciju preuzmu ukorijenjene strukture moći.

Zbog toga neke revolucije nisu propale zbog prosvjednika, već zbog izostanka strategije u postrevolucionarnoj političkoj areni.

Postojanje vođe revolucije – ili njegovo pojavljivanje tijekom revolucije – može donekle osigurati uvjete nakon pobjede, sprječavajući povratak autoritarizma ili nastanak kaosa.

No bez obzira postoji li vođa od početka ili se pojavi tijekom procesa, jedno je jasno: ako se oporba ne uspije organizirati, vladajuća struktura će to vrlo brzo učiniti.

Revolucije bez vođa djeca su doba nepovjerenja. One mogu uzdrmati pa čak i srušiti vladajući režim, ali ako ne uspiju premostiti jaz između moći naroda i postrevolucionarne političke strukture, njihova će pobjeda biti kratkog vijeka.