U Afganistanu roditelji svojoj gladnoj djeci daju lijekove kako bi ih uspavali, dok su neki okreću prodavanju vlastitih kćeri ili svojih organa kako bi preživjeli. Za vrijeme sada već druge zime otkako su Talibani preuzeli vlast i otkako je inozemni novac zamrznut, milijuni ljudi su samo korak od gladovanja.
“Naša djeca stalno plaču i zato ne spavaju. Nemamo hrane”, kaže Abdul Wahab.
“Pa onda odemo u ljekarnu i tamo nabavimo tablete koje onda dajemo djeci kako bi postali pospani.”
Wahab živi u okolici Herata, trećeg najvećeg grada u državi, u naselju s tisućama malih kuća od blata koje je tijekom proteklih desetljeća jako naraslo i koje je danas prepuno ljudi koje su raselili rat i prirodne nepogode.
On je u skupini od desetak muškaraca koji su se okupili oko novinara BBC-a. Pitaju ih koliko njih svojoj djeci dijeli lijekove kako bi zaspali.
“Mnogi od nas, svi mi”, odgovaraju.
Ghulam Hazrat posegnuo je u džep svoje tunike i izvadio pločicu s tabletama. Bio je to alprazolam, sredstva za smirenje koja se obično daju ljudima koji pate od anksioznih poremećaja.
Ghulam ima šestoro djece, najmlađe je staro tek godinu dana. “Čak i njemu ih dajem”, kaže Hazrat.
Drugi pokazuju tablete escilatoprama i sertralina za koje kažu da ih daju djeci. Te tablete se obično koriste za liječenje depresije i anksioznosti.
Liječnici kažu da kad se daju maloj djecj koja su neishranjena takvi lijekovi mogu dovesti do oštećenja jetre, uz cijeli niz drugih problema poput kroničnog umora i poremećaja spavanja i ponašanja.
U lokalnoj ljekarni doznaje se da se može kupiti pet ovakvih tableta za 10 afgana ili oko 0,1 euro, koliko košta jedan kruh.
Većina obitelji međusobno dijele nekoliko komada kruha svaki dan. Jedna žena kaže da dok ujutro jedu suhi kruh, po noći ga navlaže umakanjem u vodu.
UN kaže da je u Afganistanu u tijeku humanitarna “katastrofa.”
Većina muškaraca u okolici Herata zarađuju kao fizički radnici. Već godinama teško žive.
Ali kad su Talibani preuzeli državu u kolovozu prošle godine i postavili vladu koju međunarodno nitko ne priznaje, sredstva iz inozemstva koja su pristizala u Afganistan su blokirana. To je dovelo do ekonomskog kolapsa, zbog kojeg mnogi muškaraci većinu vremena nemaju posla.
U rijetkim situacijama kad uspiju doći do nekog posla, zarade oko 100 afgana, tj. nešto više od 1 eura dnevno.
vezane vijesti
Ljudesu zbog situacije prisiljeni na očajničke odluke kako bi spasili svoje obitelji od gladi.
Amar (što nije njegovo pravo ime) kaže da je prije tri mjeseca bio na operaciji u kojoj mu je uklonjen bubreg. Pokazuje ožiljak dug dvadesetak centimetara – sa šavovima koji još uvijek nisu posve zacijelili – koji ide od trbuha pa preko boka i sve do leđa.
Sad se u svojim dvadesetim godinama, razdoblju u kojem bi trebao biti na vrhuncu životne snage. Skriva pravo ime radi zaštite identiteta.
“Nije bilo drugog izbora. Čuo sam da se u lokalnoj bolnici može prodati bubreg. Otišao sam tamo i rekao da želim to učiniti. Nekoliko tjedana kasnije nazvali su me telefonom i rekli da dođem do bolnice”, kaže.
“Obavili su neke pretrage, a onda su mi dali injekciju nečeg nakon čega sam izgubio svijest. Bojao sam se, ali nisam imao drugog izbora.”
Ammar je za bubreg dobio 270.000 afgana ili oko 3.100 eura, a većina novca je otišla na plaćanje duga za novac kojeg je ranije posudio da kupi hranu za svoju obitelj.
“Ako jedemo jednu noć, onda sljedeću ne možemo. Nakon što sam prodao bubreg osjećam se kao polovična osoba. Osjećam se beznadno. Ako se život ovako i dalje nastavi, mislim da bih mogao umrijeti”, kaže.
Prodavanje organa nije nečuveno u Afganistanu. Događalo se to i prije nego što su Talibani preuzeli državu. Ali danas, čak i nakon tako bolne odluke, ljudi dolaze do spoznaje da ni to nije dovoljno za preživljavanje.
U golom, hladnom, domu mlada majka kaže da je prodala bubreg prije sedam mjeseci. I oni su morali vraćati dugove, za novac kojeg su posudili kako bi kupili stado ovaca. Životinje su kasnije stradale u poplavi prije nekoliko godina i time je obitelj izgubila jedini izvor prihoda.
Ona je za bubreg dobila 240.000 afgana ili oko 2.700 eura i danas kaže da taj novac nije dovoljan.
“Sad smo prisiljeni prodati našu dvogodišnju kćer. Ljudi od kojih smo posudili novce sad nas maltretiraju svaki dan, kažu da ako ne možemo platiti da im moramo dati kćer”, kaže.
“Tako se sramim zbog ove naše situacije. Ponekad mi se čini da je bolje umrijeti nego ovako živjeti”, kaže njen suprug.
Posvuda se čuju priče o ljudima koji prodaju vlastite kćeri.
“Ja sam prodao petogodišnju kćer za 100.000 afgana”, kaže Nizamuddin. To je nešto manje od polovice iznosa koji se dobije za bubreg, prema onom što je ekipa BBC-a doznala na terenu. Ugrizao se za usnu, a u očima su mu se pojavile suze.
Dostojanstvo s kojim su ljudi ovdje nekad živjeli danas je slomila glad.
“Znamo da je to protiv islamskih zakona i da time ugrožavamo život našoj djeci, ali nema drugog izbora”, kaže Abdul Ghafar, jedan od čelnika lokalne zajednice.
U drugom domu je četverogodišnja Nazija, vesela djevojčica koja se krevelji dok se igra s mlađim bratom Shamshullahom, starim 18 mjeseci.
“Nemamo novca da kupimo hranu pa sam u džamiji objavio da želim prodati kćer”, kaže njen otac Hazratullah.
Nazija je prodana za udaju, s dječakom iz obitelji iz južne regije Kandahar. Kad navrši 14 godina poslat će je da živi s njim. Dosad je Hazratullah primio dvije rate uplate za nju.
“Većinu sam potrošio da kupim hranu i nešto na lijekove za svog mlađeg sina. Pogledajte ga, neishranjen je”, kaže Hazratullah, dok podiže košulju koju nosi Shamsullah kako bi pokazao njegov otečeni trbuh.
Nagli porast neishranjenosti pokazuje koliko je velik učinak gladovanja na djecu mlađu od pet godina u Afganistanu.
Liječnici bez granica (MSF) kažu da je stopa pacijenata koji traže liječničku pomoć zbog neuhranjenosti širom zemlje skočila 47 posto ove godine u usporedbi s prošlom.
Njihov centar za prehranu u Heratu je jedina dobro opremljena ustanova za liječenje podhranjenosti, ne samo u Heratu već i u susjednim provincijama Ghor i Badghis, gdje su stope neuhranjenosti već skočile 55 posto u zadnjih godinu dana.
Ove godine su već morali povećati broj kreveta kako bi se nosili s porastom broja bolesne djece koju moraju primiti. Ali čak i uz to, ustanova je uvijek prekrcana ljudima. Sve češće se događa da djeca koja im stižu dolaze s više oboljenja koje treba tretirati.
Omid je pothranjen, ima herniju i sepsu. Star je 14 mjeseci i težak je samo 4 kilograma. Liječnici kažu da bi normalna beba u toj dobi trebala imati nešto manje od 7 kilograma. Njegova majka Aamna morala je posuditi novac da s njim dođe do bolnice, nakon što je Omid počeo povraćati.
Na pitanje što čine po pitanju gladi, Hameedullah Motawaki, glasnogovornik Talibanske provincijske vlade u Heratu, kaže: “Ova situacija je rezultat međunarodnih sankcija protiv Afganistana i blokiranja afganistanske imovine u inozemstvu. Naša vlada pokušava utvrditi koliko ljudi treba pomoć. Mnogi lažu o svojim životnim uvjetima jer misle da mogu tako dobiti neku pomoć.” Ustrajao je na tom stavu, unatoč inzistiranju da su novinari vidjeli golemu količinu dokaza koji ukazuju na to da je situacija jako teška.
Rekao je i da Talibani pokušavaju stvoriti radna mjesta. “Planiramo otvoriti rudnike željeza i pokrenuti plinovod.”
Nije izgledno da će se to uskoro realizirati.
Ljudi se osjećaju kao da su ih napustili i Talibanska vlada i međunarodna zajednica.
Glad je spor i tih ubojica, a njeni efekti nisu uvijek izravno vidljivi.
Dok ostatak svijeta na to ne obraća pažnju, razmjeri krize u Afganistanu možda nikad neće vidjeti svjetlo dana jer nema nikog tko bi pratio brojke.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!