Više od milijun ljudi raseljeno je u Libanonu, ovo su njihove priče

Jutro je ispred džamije Mohammeda Al-Amina u središtu Bejruta, a ispod golemog kipa polumjeseca žena u bijelom hidžabu i prljavoj cvjetnoj haljini doziva svoju djecu, piše The Intercept.

Viče ime jednog od njih, Mohammeda, kada se zamalo udalji prema prometnoj ulici.

Fatima (45) pobjegla je sa svojom obitelji 2. ožujka iz južnog predgrađa Bourj al-Barajneh nakon što je Izrael bombardirao to područje u sklopu širenja regionalnog rata.

Majka je dvaju dječaka i starije kćeri, koji sjede prekriženih nogu oko nje na kartonskim kutijama. Debele deke, vrč vode i napola pojedena vrećica libanonskog kruha naslonjeni su na kip iza njih.

"Sinoć su se djeca smrzavala"

Nije im prvi put da su raseljeni. Obitelj je izvorno iz Sirije, ali su pobjegli od građanskog rata u relativno mirni Bourj al-Barajneh. Fatimina majka Warde (70) također je ondje u invalidskim kolicima; sklonila se na istom mjestu ispod kipa polumjeseca i 2024., kada je Izrael posljednji put napao njihovo susjedstvo.

Ovoga puta napustili su dom kada su eksplozije natjerale njezine sinove u plač „Djeca nisu kao odrasli; postoji strah i užas”, kaže. „Zato smo otišli iz Bourj al-Barajneha. Jučer smo spavali pokraj ovog kipa.”

„Naša djeca su gladna od jučer. Nema hrane, nema pića”, objašnjava. „A sinoć su se djeca smrzavala.”

Vlasti u Bejrutu nisu im pomogle, kaže Fatima. Oni su dio širokog vala raseljenih u Libanonu i jedna od desetaka obitelji koje su pronašle zaklon kod kipa. Nekoliko muškaraca donijelo im je deke kad su vidjeli da im je hladno. Problem je što nemaju kamo otići. „Sada se bojimo vratiti. Kažu da bombardiraju. Prisiljeni smo sjediti ovdje na zemlji. Što možemo? Nema rješenja. Nema ničega.”

Val izraelskih napada

Sljedeći dan više ih nije bilo.

Val izraelskih napada na Libanon najsmrtonosniji je sukob u zemlji od građanskog rata 1975.–1990. Prema libanonskom Ministarstvu javnog zdravstva, u zračnim napadima poginulo je više od 1.000 ljudi, među njima 118 djece, a raseljeno je milijun ljudi. Izrael tvrdi da cilja Hezbolah, ali je sustavno gađao, piše Intercept, stambene zgrade na jugu i istoku zemlje, južna predgrađa Bejruta te nedavno i dijelove središta grada.

Čini se da nigdje nije sigurno, osobito za one čiji se stanovi nalaze u zonama evakuacije koje obuhvaćaju gotovo 1.500 četvornih kilometara, prema UN-u. Do sredine ožujka čak je svaki peti stanovnik Libanona bio raseljen zbog izraelskih vojnih operacija.

Preko puta mjesta gdje se sklonila Fatimina obitelj, dvojica tinejdžera leže na tankom madracu uz zid prekriven grafitima. Jedan je budan i gleda u telefon, dok drugi spava.

Karim ima 16 godina, tamnu kosu i otvoreno lice. Prije nekoliko dana bio je u Dahiehu, južnom predgrađu Bejruta, pokušavajući zaraditi radeći povremene poslove. Živio je s obitelji u stanu i dijelio sobu s bratom.

Dana 28. veljače, kada su SAD i Izrael ubili iranskog vrhovnog vođu Alija Hamneija, Karim je čuo da će „problemi uskoro doći u Libanon”. Isprva nije vjerovao. Kada je Izrael počeo gađati južna predgrađa, jedva je izbjegao zračni napad dok je njegova obitelj pokušavala pobjeći automobilom cestom prema zračnoj luci. „Gađali su ispred nas, presijecali cestu.”

"Ako nađemo kuću, otići ćemo"

„Ako nađemo kuću, otići ćemo. Ako nađemo školu, otići ćemo. A ako ne nađemo ništa, ostat ćemo ovdje.”

Kad su stigli u centar Bejruta, pokušali su pronaći mjesto u školama pretvorenima u skloništa, ali većina je bila puna. „Moja mama ima psihičke probleme”, kaže. „Škole su prenapučene i to joj jako smeta.”

Zato spava na ulici i puni telefon u kafićima. Hranu i vodu nabavlja u malim trgovinama.

Želi se vratiti kući, ali napadi u Dahiehu su se pojačali. „Moramo biti strpljivi. Što možemo? Ako nađemo kuću, otići ćemo. Ako nađemo školu, otići ćemo. Ako ne, ostat ćemo ovdje.”

„Sada je sve iscrpljujuće. Jako sam umoran.”

Teško je shvatiti razmjere raseljavanja u Libanonu. Prema UN-u, više od 667.000 ljudi registrirano je kao raseljeno, dok izvješća govore o više od milijun raseljenih od ukupno oko 5,5 milijuna stanovnika.

Vlada, uz pomoć UN-a i nevladinih organizacija, otvorila je škole, stadione i sveučilišta kao privremena skloništa, ali razmjeri krize nadilaze njezine kapacitete. Svi raseljeni s kojima su novinari razgovarali smatraju da pomoć nije dovoljna.

„Gdje je vlada? Što rade?” pita se humanitarni radnik Mohammed, koji pomaže raseljenima ispred škole pretvorene u sklonište.

"Djeca, žene, svi sjede na ulici bez hrane i lijekova..."

„Djeca, žene, svi sjede na ulici bez hrane i lijekova, pa pokušavamo pomoći koliko možemo.”

U školi se nalazi oko 450 raseljenih osoba s vrlo malo resursa. „Nemaju madrace ni jastuke. Djeca i žene spavaju na podu, pokrivaju se odjećom umjesto dekama.”

Škole u Libanonu gotovo su potpuno prestale raditi zbog eskalacije sukoba.

U isto vrijeme, volonteri svakodnevno kuhaju i dijele stotine obroka raseljenima. No, kako kaže jedna od organizatorica pomoći: „Što god radimo, nije dovoljno. Previše je obitelji bez doma.”

„Posvećena sam njima, ali nema dovoljno ljudi koji pomažu, a oni nemaju kamo otići.”