Lustracija nije kazneni postupak, što se često zaboravlja. Njena svrha nije kazneni progon počinitelja zločina poput ubojstava političkih protivnika, takvi postupci su u domeni pravosuđa
Lustracija u Hrvatskoj neće biti provedena ni ljeta Gospodnjega 2016., baš kao što nije provedena ni 1990. godine, ni 1991., ni 1992. godine. Kratkotrajno medijsko razgaranje lustracije kao teme posljedica je intervjua kojega je potpredsjednik Sabora i predsjednik HSPAS-a Ivan Tepeš dao prošloga tjedna »Globusu«, a u kojem je usputno govorio i o lustraciji, piše Tihomir Ponoš za Novi list.
To usputno postalo je glavno i danima je lustracija ponovno bila jedna od medijski najeksponiranijih tema što je obrnuto proporcionalno realnoj važnosti te teme danas. Ta je tema mogla biti itekako važna početkom devedesetih, ali tada je za nju malo tko mario. Niti jedna relevantna politička organizacija ne radi na lustraciji, ne priprema zakon o lustraciji. Dvije ključne stranke vladajuće koalicije (ili suradnje) ne smatraju lustraciju prioritetnom. Predsjednik HDZ-a i prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko izjavio je u ponedjeljak u Varaždinu da stranka kojoj je on na čelu ne priprema zakon o lustraciji. Prema njegovu sudu lustracija je »promjena društvene klime, odmak od bilo kojeg totalitarizma«, a posljedica toga bilo bi da »svi napokon moramo shvaiti da su zločine radili svi totalitarni sustavi u 20. stoljeću«. Predsjednik Mosta i potpredsjednik Vlade Božo Petrov u intervjuu za »Globus« izjavio je »lustracija po nama nije prioritetna tema.
Ograničavanje prava
Ako ćemo iskreno, jedini način da se time ne stvori nova podjela jesta da se lustriraju HDZ i SDP, nakon čega bi lustracija doista imala smisla. Kako na to ni jedni ni drugi neće pristati, smatramo da lustracija nije ključno pitanje za Hrvatsku u ovom trenutku«.
Za razliku od ovotjedne Karamarkove odrednice, lustracija je izvorno pojam iz starorimske religije kojim je označavano obredno čišćenje od grijeha, ispitivanje savjesti i pomirenje. U suvremenom političkom smislu lustracija je dva puta provođena u 20. stoljeću, u oba slučaja nakon propasti totalitarnih sustava. Prvi je put lustracija, pod nazivom denacifikacija, provedena nakon Drugog svjetskog rata.
VEZANE VIJESTI
Druga lustracija provedena je u nizu bivših komunističkih država, a nigdje nije provedena potpuno. U brojnim državama (Poljska, Čehoslovačka, pa Češka i Slovačka, Bugarska, Mađarska, Makedonija, Albanija, Srbija..) usvojeni su propisi o lustraciji. Lustracijom se htjelo provjeriti državne i partijske službenike, ali i niz osoba iz javnog života (sveučilišni profesori, novinari i urednici, odvjetnici, javni bilježnici, sportski djelatnici) na temelju dokumenata arhiva tajnih službi i utvrditi tko je i na koji način surađivao s tajnim službama i time narušavao nečija prava. Lustracija nije kazneni postupak, što se često zaboravlja. Njena svrha nije kazneni progon počinitelja zločina poput ubojstava političkih protivnika, takvi postupci su u domeni pravosuđa.
U europskoj javnosti najviše se raspravljalo o lustracijskim procesima provedenima u Njemačkoj nakon ujedinjenja i u Poljskoj.
Lustracija u Njemačkoj načelno je uređena već u Sporazumu o ujedinjenju, a njen su temelj arhivi istočnonjemačkih tajnih službi, ponajprije Stasija. Ti su arhivi otvoreni građanima, a nakon ujedinjenja doznalo se da je u 40 godina postojanja Njemačke Demokratske Republike oko 600.000 judi imalo funkciju »neslužbenih špijuna«. Ti ljudi nisu bili zaposlenici Stasija, ali su mu dojavljivali što govore i rade njihovi kolege, članovi obitelji, prijatelji, znanci. Mnogi »neslužbeni špijuni« također su bili »neslužbeno špijunirani«. Članstvo u istočnonjemačkoj komunističkoj partiji SED-u i status »neslužbenog špijuna« nisu bili automatski kažnjivi. Zaposleni u javnim službama nekadašnjeg DDR-a masovno su provjeravani i podnijeto je više od 1,7 milijuna službenih zahtjeva za provjeru. Svi zaposleni iz istočne Njemačke, od razine srednjih upravljačkih funkcija u javnim djelatnostima, obavezno se provjeravaju i tako će biti do 2019. godine.
Politički obračuni
Zakonom iz 2007. godine pripadnici nekadašnje komunističke nomenklature nisu bili teško pogođeni. Oni i nisu bili podvrgnuti lustraciji, a protiv vodećih ljudi tog režima nevoljko su vođeni sudski postupci. Protiv posljednjeg komunističkog čelnika Wojciecha Jaruzelskog vođen je sudski postupak, ali nije završen do njegove smrti. General Czeslaw Kiszczak, ministar unutarnjih poslova u vrijeme proglašenja ratnog stanja u prosincu 1991. godine, je zbog ubojstva radnika u rudniku Wujak osuđen na četiri godine zatvora, a ta je kazna ubrzo zamijenjena upola blažom kaznom.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
