O kulturnom i društvenom trenutku, iznimnoj energiji za teatar i novoj zagrebačkoj premijeri u Novom danu govorio je redatelj Paolo Magelli.
Nakon sedam godina i ‘Zagrebačkog pentagrama’ u Zagrebačkom kazalištu mladih ponovno režira slavni Paolo Magelli. U petak, 23. prosinca premijerno će prikazati ‘Noćni život’ po nagrađivanom satiričnom tekstu Ivana Vidića.
O najnovijek kazališnom komadu kazali ste da će revolucinari postati malograđani. “S njim se nalazite u tunelu u kojem se bolje sutra ne vidi, a to je moj teren”, piše u tekstu. Zašto je taj mrak tako privlačan za teatar?
VEZANE VIJESTI
Vidić je dotakao jedan problem, namjerno ili nenamjerno. Kada sam prije godinu i pol čitao tekst zaključio sam idemo prema sto godina od Oktobarske revolucije. Vidić je vrlo složeno napisao jedan tekst kako je nemoguće pobuniti se u današnjem svijetu. Stalno tira, ali nikako da se realizira. Nikako da se intelektualno organizira.
Možda danas ne postoje revolucinari koji bi preuzeli odgovornost.
Postoji jedan drugi problem. Svi mi smo imali orakul, dolazimo iz kulture gdje smo Pitiju slušali kao predviđanje za sura. Danas slušamo Google, koji ima odgovor na sva pitanja. Isključena je sumnja, a bez sumnje nema dijaloga s nepoznatim.
Tekst je satiričan, ali komad je istovremeno i prilično pesimističan?
Jest satiričan, ali Vidićev humor je teško centrirati i locirati. Zato što je nerozan i talentiran pisac. Humor je crn, ali smatram da je to jedno crnilo za razmišljanje.
‘Noćni život’ – Vidićev satirični tekst progovara o revolucionarima koji žele promijeniti stvarnost, ali na koncu shvate da su im osobni interesi puno važniji od općeg cilja i ideologije. To je također nešto što se stalno lomi u našoj politici. Politika bi trebala biti borba za opće dobro, ali često se pretvori u satiru. Je li to test čovječnosti?
Mislim da je RH u vrlo osjetljivom povijesnom trenutku. Previše se bavimo prošlošću po mom ukusu, više bismo se trebali baviti budućnosti. Ali možemo vidjeti sve probleme, koje ima i cijela Europa. Nastojim zadržati jedan dijalektički odnos – lijevo, centar i desno.
Prateći političku svakodnevnicu stalno smo svjedoci ispiranja duhova prošlosti i revizionizma, naravno i težnji da kvalitetnijom učinimo budućnost u stalnoj težnji za reformama. Nama se prošlost često spominje u Saboru. Nedavno je premijer najavio osnivanje povjerenstva koje treba utvrditi kako se zakonski trebaju tumačiti simboli totalitarnog sustava, a to bi doslovno značilo da treba reći je li ‘za dom spremni’ ustaški pozdrav ili ne. Kako kazalište na to odgovara?
Kazalište mora nužno biti ispred politike, a ne prikolica politike. Svaka pozicija ili polemika su legitimne. Umjetnost ne smije slijediti politiku. Što znači totalitarno? Mislim da postoji nešto o čemu se ne treba diskutirati.
U Italiji je prije 20-ak god bilo jedno nastojanje da se izjednači fašizam sa staljinizmom. Ta polemika je prestala jer se stvari ne daju tako jednostavno izjednačiti. Ne može se negirati da je Drugi svjetski rat bio najveći zločin, ne možemo negirati koncentracijske logore.
Imate dvojno državljanstvo, talijansko i hrvatsko. Rodom ste iz Toscane, ali već godinama ste u Zagrebu. Pratite li političku situaciju u Italiji? Nakon poraza na referendumu u nedjelju, premijer Matteo Renzi dao je ostavku. Jeste li podržavali njegovu politiku? Što se zbiva s ljevicom?
Apsolutno. Otišao je jedan od meni antipatičnijih premijera u Italiji. On je ubio sve ostatke ljevice u Italiji. Problem je u tome da se svi guraju u centar. Borba je oko centra, nitko više ne obavlja svoj posao – ni oni koji su desno, niti oni koji su lijevo. To je kao jedan auto u kojem se sve gume žele naći u centru. Prije ili poslije, neće moći dalje ta mašina.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
