Gost Studija uživo N1 televizije bio je arhitekt Branko Silađin, koji stoji iza nekih od najvećih projekata u Zagrebu. S obzirom na to da je svojevremeno bio gotovo nezaobilazan u metropoli bez obzira na kritike na njegov rad, nazivan je i omiljenim Bandićevim arhitektom. Međutim, zbog rekonstrukcije Mesničke ulice dvojac se nepovratno razišao.

VIdimo koliko se ovih dana politika veže politiku uz obrazovanje, a je li arhitektura odvojiva od politke?

Arhitektura je najprecizniji odslik društva, a društvo je uvijek i politika, odnosno ona neminovno stvara okvire za društvo.

Jeste li onda ranije bili ‘bolji’ političar?

Kad se s današnje pozicije gleda, a onda su sve moje životne greške nastale jer nikada nisam bio političar. U vrijeme kada sam se formirao nije utjecala politika na arhitekturu u ovakvom obliku. I tada smo materijalizirali oblike svog vremena, ali struka je bila izvan interesa, a danas je unutar interesa i ne postoji zajedništvo struke kao što ne postoji ni zajedništvo društva i tu leže svi problemi pa je i nemoguće precizno odgovoriti na ovo vaše pitanje.

Je li Milan Bandić bio nezadovoljan kako vi “služite interesima’?

Prekratka je ova emisija da bih ja objasnio kako je došlo do toga. Djelomično je objašnjivo kako smo došli u kontakt, ali kako smo se razišlli baš i ne. Moram priznati da je to tajna i odlučio sam odustati od toga da iscijedim kako je do toga došlo.

Nakon Mesničke ste izgubili svaki kontakt?

To je ta jedna enigma koja je uistinu strašno nebitna i nevažna, razišli smo se oko nečega što zapravo nikad nije ni postojalo, ja nisam radio taj projekt, niti sam imao upliv u njega, a proglašen sam s jedne strane autorom i kada sam na upit što ja mislim o tom konačnom projektu rekao da ja s njim nemam veze – onda je u novinama bilo da se odričem svoga projekta, a ja nisam bio njegov autor. I onda je gradonačelnik rekao da oni imaju i druge stručnjake koji se neće odriacti svojega projekta, a iako sam napisao demnti i novinama i njemu nikada nije bilo ništa.

Kako vidite razvoj Zagreba?

Uvijek se govori o gradonačelniku kao bitnom čovjeku i on uistinu jest bitan i možda bi bilo korisno da ga se promijeni, ali ne radi toga što je Bandić tako loš, nego da se promijeni integral svih nas. On hoće nešto napraviti, ali na nivou koji je nivo njega i glasačkog tijela koje ga izabire, i zapravo je seizmograf svih nas zajedno.

Nekako mu umanjujete moć?

Ne, ali on se ponaša onako kako može ili smije. Da je u Njemačkoj, sasvim bi se drugačije ponašao i iskoriistio opet do maksimuma i sad to radi unutar svojih mogućnosti.

Kakav tip gradonačelnika Zagrepčani vole?

Vole vođu. Jedno je kad privatno razgovaramo, a postoji i drugo … i sve naše težnje akcijaške teme o demokratizaciji i sudjelovanju građana su razumljive, ali su u disonanciji s cjelinom ljudi. Ovo društvo su tu participaciju ne može priuštiti jer nema participaciju zajedništva.

Je li situacija s Parkom na Savici vid demokratske promjene?

Najosnovniji problem koji postoji se dogodio na Cvjetnom trgu premda je ono što je srušeno napravljeno oblikovno kvalitetnije od bilo čega što je tamo nastalo poslije ili prije. Važan je javni prostor, ali nema toga poimanja. Po definiciji planerskoj je to jedna stvar, ali nema svoju pravnu dimenziju. On u principu ne smije biti profitabilan. Cijeli Cvjetni trg je katastrofalno zauzimanje javnog prostora u cilju profitabilnosti. Grad je javni prostor.

A što je sa sajmovima na Trgu bana Jelačića, Zrinjevcu, Tomislavcu?

Mogu se pojaviti, ali to je jedna stvar, a drugo je terasa, ove terase koje su građevine kao na Cvjetnom trgu, nisu to terase koje imaju tendu.

Je li vam Bandić uzeo frazu “Živim Zagreb”?

Šalim se, jedna je to od stvari da sam nekoliko puuta imao životne slogane pa sam tako cijeli život govorio kad se dogodi neki problem, da nije važno tko je kriiv, nego idemo vidjeti što možemo učiniti – idemo dalje, a onda je došao HDZ i isključio sam to pa govorim, iako sam loš plivač, plivajmo dalje. Drugi su za mene govorili – Silac živi Zagreb, a sad je Bandić odnio taj naslov.

Možda obojica živite Zagreb?

Slažem se, on apsolutno nešto hoće, ali nešto što je ograničeno ne samo njegovim, nego i okolnostima u kojima to provodi.

Okrenimo se Anki Mrak Taritaš, kako ju vidite kao potencijalnu gradonačelnicu?

Ona je gazdarica u svojoj unutrašnjojsti i uistinu može puno toga provesti i dosta mi liči na Marinu Dropulić, kako smo ju zvali “gradogazdaricu”. Ona je i struka i može promijeniti smjer. Koliko može uistinu, to ne ovisi samo o njoj jer je i ona samo jedan dio jednoga sistema. Ne bih vam ništa mogao reći osim da je logičan odjek biračkog tijela prema današnjoj situaciji. Izabrana su dva profila koja nisu jako različita.

Vidite veliku sličnost?

Ne, po načinu djelovanja naravno da je ona daleko, otvorenija u smislu obećanja jer se ne može dematirati ničime … ona je izvanredan realizator. Kao velik uspjeh spominje se legalizacija, a ja smatram da je ona jedna, nakon privatizacije, najkatastrofalnija posljedica za naš prostor. CIjeli život me interesira odnos čovjeka i prostora i mislim da je to nepopravljiva, iako opravdana i realna, ali pogreška, neprobavljiva greška u zaustavljanju jednog procesa da su se ljudi mogli početi primjereno ponašati prema prostoru, koji je jedino što ostavljamo našim unucima.

Da smo razgovarali prije prvog kruga, imate li nekoga kome biste dali povjerenje?

Možemo govoriti o tome što bi bilo idealno, ali to zahtjeva drugu biračku bazu. Švaljek je imala sasvim veliku prednost i ona bi u jednom europskom gradu sasvim sigurno bila bez konkurencije za gradonačelnicu, ali u ovom materijalu nije imala šansu. Predstavlja intelektualni i civilizacijski i demokratski iskorak, ali je li to realno – par brojeva prevelika je za ovaj prostor.

Što sada radite, na kojim projektima, jeste li još uronjeni u projekte grada i može li se raditi za grad bez “političkog patronata”?

Mislim da ne i da to nije ni realno, arhitekti su uvijek bili u službi …

… dosta negativno govorite o svojoj struci …

Ne, arihtekti ne mogu bez materijaliziranja svojega djela, a materijalizira ga investitor, ali on neminovno mora biti služnik toga kome služi. Sanjam grad, sanjam Zagreb i dalje i nadam se da mi to nitko neće oduzeti, radi se o tome da ja radim, naravno, na novom nivou – znate kako se kaže – besposleni pop i jariće krsti pa i ja sad krstim jariće, radim besmislene natječaje, slažem projekte na hrpu koju ću već vjerojatno morati spaliti i vjerujem da ispunjavam svoju životnu ulogu, ne znam drugo nego raditi.

Jeste li s obzriom na sve frustriran čovjek?

Mnogi me smatraju pesimističnim, ali ja sam realist i vjerujem da svatko dobiva prema zasluzi i u skladu sa svojim vremenom, mislim da je ova moja teza realistički gledano iza vremena, a ja gledam ispred vremena. Vjerujem da sve ovo što sada govorim o ponašanju prema prostoru i gradu da to tek dolazi jer u današnjim uvjetima se u Zagrebu ne može puno napraviti. Ključan problem je planersko urbanistički – pitanje prometa što se ne može riješiti križanjem i popravkom neke ceste, nego krucijalnim vrlo snažnim zahvatima koje nije moguće postići nekakvim konsenzusima građana ili politički. Ta floskula koja je došla da se željeznička pruga stavi pod zemlju je apsolutna besmislenost, u realnostima našega društva nema za to dovoljno kapaciteta, a zapravo ni potrebe. Zapravo je optimalno da se digne jer je najvećim djelom već i izdignuto i kroz centar bi je trebalo dignuti, da se iskoristi funkcionalnost i tako da se poveća prolaznost, korištenjem željezničkog prometa da s enapravi javni promet u smjeru onoga što zovemo metroom, a on može ići i iznad, a ne samo ispod zemlje, tehnički je to moguće napraviti tako da to funkcionira.

Kako gledate na Zračnu luku Franjo Tuđman?

Mislim da je tome dano jedno pet šest puta veće značenje, to je komunalni poduhvat.

Je li to arhitektonsko dostignuće?

Nije, bilo bi da se stvorilo jasan identitet kao što je onaj mini aerodrom koji je napravljen prvi zagrebački, tehnički je to sigurno sasvim u redu, ali nije iskorak koji bi trebao nešto predstavljati.

Što je s Dinamovim stadionom u Maksimiru?

Tu bih se ja vratio na našeg gradonačelnika, on kad je prvi put postao gradonačelnik, kada još nitko nije ni znao za njega, kazao je da će njegov prvi potez biti rušenje tog stadiona, to bi valjalo naći u novinama. Međutim, to je otišlo … a taj je stadion ionako na apsolutno krivom mjestu, pogotovo kako ga se danas upotrebljava. Kad sam još bio kod Bandića i kad me znao saslušati, nekoliko puta sam se borio, a bio sam i protiv one ideje da ga se stavvi pored Velesajma. Takav stadion ne spada u grad, a postoji njegova idealna pozicija, do Domovinskog mosta, s lijeve strane i križanja s obilaznicom, na onom lijevom prostoru je idealno mjesto, blizina je aerodroma i tramvaja …

Kako je argumentirao ‘ne’?

Nije on čak ni rekao ‘ne’, samo je kazao da ćemo ići jednog dana pogledati, ali taj dan nikada nije došao.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.