Tvrtko Jakovina: Priča s Grenlandom završit će prije nego što mislimo, i to onako kako Trump želi

U razgovoru otvara pitanje rušenja dosadašnjeg međunarodnog poretka, “rata za resurse” i sve vidljivijeg pregrupiranja velikih sila. Može li Europa iz ove krize izaći kohezivnija – ili ulazimo u razdoblje dugotrajnog nepovjerenja i nestabilnosti?

Znam da je ovo već pomalo deplasirano pitanje, ali ipak: s obzirom na posljednje što smo doznali, a to je pismo što ga je Trump poslao norveškom premijeru, u kojem, manje-više, poručuje “niste mi dali Nobela za mir, pa mira neće ni biti” svejedno ću pitati jeste li iznenađeni? Šokirani?

"Pomalo jest šok. Ne samo zbog sadržaja, nego i zato što je riječ o pismu upućenom čovjeku koji ne odlučuje o Nobelovoj nagradi – o tome odlučuje odbor. A u ovih sto i nešto godina ta je nagrada nekad završavala u rukama koje je možda nisu zaslužile, nekad jest – i uvijek je imala neku simboliku.

Da sam ja na Trumpovu mjestu, ne bih primao medalje i slikao se – mislim, ako sam već uvrijeđen. Ta reakcija “kad nisam dobio nagradu, neću se ni truditi” razina je koja ne bi prošla ni u lošoj srednjoj školi, možda eventualno u osnovnoj. To je prilično loše.

Ali, ako je predsjednik Trump u stanju to napisati danas, nakon svega što smo čuli i vidjeli – od sastanka danskih predstavnika s grenlandskim u Washingtonu – onda će se priča s Grenlandom završiti puno prije nego što mislimo. I to onako kako Trump želi."

“Ovo je Amerika”: Grenland kao teritorij, baze i presedan

Dakle, ne isključujete scenarij da Amerika dođe i doslovno kaže: “Ovo je Amerika. Vi, Danci... odnosno Grenlanđani – mislite što hoćete, ali odsad ste naši.” Točka?

"Ne vidim kako bi sve ovo, nakon reakcija posljednjih tjedana, moglo završiti drugačije. Sjedinjene Države već imaju baze, ili im se nudi otvaranje novih. Govorilo se i o “ciparskom modelu”: da dijelovi teritorija postanu američki, kao što Britanci imaju svoje baze na Cipru – što izgrade na tom otoku, tretira se kao dio američkog teritorija.

Međutim, očito to nije dovoljno. Nije dovoljna ni argumentacija o Rusiji i Kini – čiji brodovi, realno, desetljećima nisu ni opaženi na tom prostoru. U Washingtonu su to znali i prije pet godina, znaju i danas. Ako su spremni oštetiti odnose s najbližim zapadnoeuropskim saveznicima do razine carina i otvorenog sukoba, onda je očito da će rasplet biti onakav kakav SAD u ovom trenutku želi.

Tako govore Trumpovi bliski suradnici, tako govori i Trump – bez obzira na to koliko je sve to “istina”. Ako zbrojite izjave o tome da bi Island bio “52. država”, a Kanada “51.”, jasno je da se ide u tom smjeru.

NATO nakon presedana: gutanje šoka ili početak kraja

Ako se to zaista dogodi – što to znači za NATO? Hoće li se NATO praviti da se ništa nije dogodilo? Da se nije dogodila otimačina i rušenje međunarodnog poretka? Samo da savez preživi – jer europske države članice snažno ovise o Americi. Ili je to onda početak kraja NATO-a: “pa što nam Bog da”, kako se kaže?

"Ovisit će, prije svega, o Sjedinjenim Državama. Mislim da će velik dio europskih zemalja – osobito istočnoeuropskih i manjih – lakše “progutati” ovaj udarac nego se izložiti onome što doživljavaju kao egzistencijalnu prijetnju: Rusiji, bez američke zaštite. Vidjeli smo to već u različitim tonovima izjava poljskog predsjednika i premijera. Vidjeli smo i posjete i poruke iz Slovačke i Mađarske. Hrvatska reakcija je, primjerice, bila vrlo blaga – a sutra se to uvijek može interpretirati drukčije. Imate teritorij koji nije dio EU, s 57 tisuća ljudi – i strahovi se lako “napumpaju”. Nažalost, to nisu dobre vijesti ni za Grenland ni za Dansku.

Povjerenje će se sigurno slomiti. Ove simbolične geste – kontingenti, otvaranje francuskog konzulata – sugeriraju da Europa ipak nešto pokušava. Francuski predsjednik je s razlogom rekao: bez Grenlanda Europa neće imati ni teoretsku šansu doći do rijetkih ruda koje bi jednoga dana mogle biti ključne. To je pitanje ravnopravnosti s Amerikom i Kinom, koja danas u velikoj mjeri kontrolira te lance. U NATO-u su SAD uvijek mogli blokirati bilo koju odluku.

Ali nisu uvijek mogli progurati ono što žele – za neke stvari trebala vam je, recimo, suglasnost Turske, koja je sve gledala kroz odnose s Grčkom. Ovo bi, međutim, bila odluka koju, ako žele, mogu provesti. I nakon toga počinju vaganja: je li 57 tisuća Grenlanđana i otok na krajnjem sjeveru dovoljan razlog da se ruši cijeli savez? A u isto vrijeme, udarac ideji saveza bit će toliko bolan da ga neće “zaliječiti” ni sutrašnja promjena u Bijeloj kući. Nepovjerenje među europskim zemljama bilo bi teško popraviti starim strukturama."

Strategija bez Grenlanda: ad hoc potez ili Monroe u novom pakiranju

Relativno nedavno objavljena američka strategija nacionalne sigurnosti Europsku uniju praktički definira kao konkurenciju – kao nešto što treba razmrviti kako bi se došlo do tržišta zaštićenog raznim mehanizmima. Ali zanimljivo: u toj strategiji Grenland se ne spominje ni jednom riječju. Dakle, sve je ad hoc?

"Možda jest ad hoc, iako Trump o Grenlandu ne govori prvi put. Može se gledati i kao dio oživljene Monroeove doktrine – ili, preciznije, trajne doktrine koja je u američkom političkom kodu već stoljećima. Postala je gotovo “genetski kod” SAD-a, važna kao i vjera u američkom društvu. Možda se sve uklapa u pogled na zapadnu hemisferu: još od 1823. SAD je definira kao prostor o kojem se “ne pregovara”. Odatle i ideja da se i Kanada i Grenland gledaju tim ključem.

No, ono što Putin govori – da je pozvan u neku buduću multilateralnu organizaciju s visokim “članarinama” – sugerira da se svijet otvoreno dijeli. A Europa, realno, ne može ravnopravno pregovarati ni s Kinom ni sa SAD-om, a često i ne s Rusijom – čak ni dvije, tri najveće europske zemlje zajedno. U hladnom ratu Varšavski ugovor bio je, praktički, Sovjetski Savez koji “jedan na jedan” pregovara sa svakom članicom. Tako se upravljalo imperijem – jer blok je opasniji nego pojedinačne zemlje."

A ne s blokom.

"Upravo tako – ne s blokom, nego pojedinačno, jer tada nitko nije ravnopravan."

Europa bez “svjetionika”: može li vanjska prijetnja pogurati integraciju?

U povijesti se često događalo da se zajednice homogeniziraju kad se pojavi vanjska prijetnja. Je li to zamisliv scenarij za Europu danas?

"Mogao bi biti – kao što je Rusija donekle konsolidirala dio Europe, pa je drugi dio stao uz Ukrajinu. Ali SAD su za Europu bili nešto drugo: izvor nade, demokracije, “svjetionik” – unatoč greškama i nedosljednostima. Europa je možda podcjenjivala Amerikance u kulturi i nekim drugim aspektima, ali kad je riječ o sigurnosti i vojsci, bila je spremna delegirati dio suvereniteta.

Bila je sretna da taj okvir postoji. Danas smo došli do trenutka u kojem SAD – najjasnije to vidimo po Kanadi ovih dana – odustaju od te uloge. I Europa se u tom vakuumu mora redefinirati. U međuvremenu, vidimo američke intervencije i dogovore koji su vezani uz minerale, naftu i resurse: od Afrike do Ukrajine i Grenlanda. U pozadini je Kina – jer upravo resursi određuju buduće odnose moći. A Kina, unatoč mjerama i carinama, u zadnjih godinu dana i dalje raste."

Da se vratim na pitanje: čak i da sutra dođe “Obama na steroidima” u Bijelu kuću i zamijeni Trumpa – iz perspektive liberalne Europe, jaz je već prevelik. Ne zna se što se od ovakve Amerike više može očekivati. Može li to biti okidač za ozbiljnije, čak i – znam da je to anatema – federaliziranje Europe, odnosno Europske unije?

"Friedrich Merz u Berlinu je poručio da bi sada trebalo raditi na koheziji Europljana i europskom identitetu. No Europa od 1957. nije uspjela stvoriti takvu koheziju na razini koja bi danas bila potrebna. Ne znamo ni tko bi vodio taj proces. Koji političari? Koje zemlje? U “laboratorijskim uvjetima”, takav pritisak bi mogao pogurnuti neke zemlje prema dubljoj integraciji. Ali mi više nemamo vremena. Svijet se mijenja prebrzo, a Europa je izloženija nego prije 30 godina.

Ne znamo ni kako ćemo sutra donositi odluke. Je li ovo soliranje nekoliko zemalja i sankcije nekolicine zapravo poruka drugima: “ako vam se dogodi slično, šteta će biti ogromna”? I dolazimo do pragmatičnog pitanja: biste li sudbinu NATO-a, Europe i partnerstva sa SAD-om stavili ispred ili iza 57 tisuća stanovnika Grenlanda? Male zemlje – u strahu od susjeda, osobito od Rusije – vjerojatno će to rješavati pragmatično. Nažalost, to nisu dobre vijesti.

A povjerenje će biti toliko potkopano da ga neće vratiti ni “drugi Obama na steroidima”, čak i kad bi se pojavio. Glasovi unutar SAD-a koji se tome protive – uključujući i grenlandsku priču – premalo su glasni. Pretihi su. Danci će s pravom podsjećati da su u Afganistanu proporcionalno izgubili više vojnika nego SAD, da su 225 godina bili saveznici.

Sve je to točno. Ali u međunarodnim odnosima prošlost u jednom trenutku postaje – prošlost. Može pomoći, ali može i smetati. Ako se to može dogoditi Danskoj, uz sve što SAD već ima na Grenlandu, što onda čeka druge zemlje? I hoće li neke – veće, brojnije, strateški važnije – lakše “doći do uha” SAD-a i završiti posao u svoju korist?"

Kanada i Kina: stabilnost kao valuta u novom poretku

Vratimo se na primjer Kanade i poteze premijera Marka Carneyja, koji je nedavno bio u Kini. Poruka je jasna: s Kinom se može razgovarati jer je stabilna i predvidiva. Iz njega govori i centralni bankar koji zna koliko su stabilnost i predvidivost važne, ali poruka je politički vrlo eksplicitna. Carney je još u studenome prošle godine, ako se ne varam, krenuo s kampanjom: Kanada je predugo preintenzivno naslonjena na SAD. Moramo se odmaknuti. Sjajno je to tržište, najbogatije na svijetu – ali svaki put kad se njima dogodi nešto loše, povuku i nas dolje. Moramo se okrenuti drugim dijelovima svijeta. Može li Kanada – iako neusporediva sa SAD-om vojno i politički – biti svjetionik i saveznik Europi u pokušaju izgradnje novih odnosa, uključujući i suradnju s Kinom?

"Možda. Kanada ima malo više stanovnika nego što je imala Jugoslavija. Teritorijalno je ravnopravna SAD-u, gospodarski je velika, ali strateški – to je mala zemlja. Teško obranjiva, zbog golemog i rijetko naseljenog prostora. Kanada desetljećima nema druge ozbiljne opasnosti osim jedne – južnog susjeda. A sada se taj susjed pokazao kao netko tko otvoreno govori o tome da bi “bilo divno” da sve bude jedna zemlja.

Ako bi Trump ostvario Grenland, i još ponešto, sebe bi upisao u povijest u rangu predsjednika koji su presijecali epohe – Lincolna, Washingtona, Jeffersona. O Trumpu će se analizirati desetljećima. Već se u prvom mandatu govorilo da će trumpizam trajati najmanje 30 godina. Danas vidimo da će obilježiti vrijeme u kojem živimo. Motivi? Vidjet ćemo: je li to potreba da se “upiše”, bilo kroz Nobelovu nagradu, bilo kroz teritorijalno širenje – ili je motiv ozbiljniji: spriječiti Kinu da u budućnosti dođe do resursa koje Grenland ima, a SAD želi kontrolirati.

Francuski predsjednik je s pravom govorio o rudama. Francuzi su tu pokazali veću razinu strateškog promišljanja nego mnogi drugi. No dramatičnog “povratka” SAD-a više neće biti u vremenu u kojem jesmo – jer će se svijet u međuvremenu promijeniti. A Kina je iz svega ovoga, čini mi se, profitirala: pokazala se stabilnom. Njihova prednost – da surađuju s raznim režimima bez ideoloških uvjeta – sada im je plus. U isto vrijeme, SAD sve snažnije ulazi u Afriku, gdje je Kina desetljećima gradila infrastrukturu, pruge, stadione, stipendije, prisutnost. Ako SAD uđe izravno u tu zonu, to je otvorena konkurencija.

To sugerira da je “rat za rude” i materijal – nafta i kritični minerali – glavni motiv mnogih poteza koje vidimo. Može biti “začinjen” Trumpovom željom da bude velik predsjednik, ali može biti i ozbiljniji. Što se Europe tiče: mnogim istočnoeuropskim zemljama već i sama činjenica da Kina ima jednostranački sustav i komunističku partiju bit će dovoljan razlog da s Kinom ne kooperiraju onako kako bi se moglo očekivati. Vidjet ćemo što donosi ne tako daleka budućnost. Za sada, i Kina i Rusija u ovoj priči oko Grenlanda – barem zasad – profitiraju: pomaže onima koji stoje mirno, ne postavljaju pitanja, nude ruku suradnje. Kako god taj zagrljaj kasnije mogao postati opasan.

UN i “klub s članarinom”: potrošene institucije bez alternative

Kad govorimo o istočnoeuropskim državama – nedavna povijest nas uči da model “komunističke partije” mnogima i nije bio neprihvatljiv; važno je samo kako se nešto zove i kakvom se kabanicom ogrne. Još jedno pitanje: paralelno sa svime ovim, Trump pokušava graditi neku vrstu “kluba” nacija – možda ekskluzivnog, možda manje ekskluzivnog, ali očito takvog u kojem se plaća članarina. Pitanje je kome – moguće i nekom članu njegove obitelji – i zamišljenog kao pandan Ujedinjenim narodima. Dakle, nije pitanje samo NATO-a, nego i ima li UN – ovakvi kakvi jesu, nereformirani i često kritizirani – ikakvu perspektivu u ovakvim okolnostima?

"Možda i nemaju, ali nemamo ni jednu drugu svjetsku organizaciju."

Još – dok Trumpova alternativa ne zaživi, ili dok se već nešto ne dogodi s tim.

"Ako netko traži milijardu dolara za članstvo, uz nejasne rezultate – neke zemlje će to lako platiti petrodolarima. Kad ulažete 150 milijardi u megaprojekte, milijarda je “podnošljiva”. Za mnoge druge zemlje bit će pitanje: čemu to služi? Kupujemo li time sigurnost od SAD-a? Je li to cijena? No istovremeno – nema druge organizacije u kojoj su sve zemlje prisutne. Nismo stvorili ništa drugo.

Paradoks je da su SAD dali teritorij za Ujedinjene narode, bili ključni u njihovom stvaranju, a pritom mogu blokirati gotovo svaku odluku. Kao i u NATO-u: mogu blokirati, ali ne mogu uvijek progurati što žele. Reforme UN-a nije bilo – i to nije samo kritika SAD-a, nego i kritika svih stalnih članica Vijeća sigurnosti koje se nisu htjele odreći ekskluzivnog položaja. Nismo to napravili ni 90-ih, u razdoblju najvećeg optimizma, rasta demokracije i bogatstva.

Manje su šanse da će se to dogoditi sada. Druge multilateralne ideje postoje u jedva modificiranom obliku – recimo nesvrstani – ali to je daleko od ozbiljne alternative. Treba nam rad kroz Ujedinjene narode – i to treba i Europi. No institucije su potrošene. Ali nismo stvorili nikakvu drugu – i to je njihova “najveća nada”: da ih ipak ne uništimo do kraja. Šteta je, jer su mnoge od tih institucija bile američki proizvod – proizvod njihovog intelekta. I koristile su SAD-u, a možda jedini put u povijesti, u znatnoj mjeri, koristile su i ostatku svijeta. Ne savršeno, ne uvijek, ali više nego u mnogim drugim epohama. Sad smo, čini se, na kraju toga."

Zaključak: “Vrijeme monstruma”

Da – i kako lijepo kaže jedan poznati uznik: "Stari svijet umire, novi se pokušava roditi. Sada je vrijeme monstruma." U ovakvim trenucima, kad se svijet mijenja...

"Revolucionarne promjene gotovo su uvijek loše. Samo se sjetite lokalnih povijesti: kad su bile revolucionarne svjetske promjene, što se događalo s mnogima."