Umirovljenice Vera i Nada: "Dijelimo troškove i kućne poslove, malo se i posvađamo, ali ljepše je kad nisi sam"

Prije tri desetljeća bilo je 15 posto kućanstava s jednim članom, oko 275 tisuća, a sada ih je prema podacima s posljednjeg popisa stanovništva 28 posto iliti 400 tisuća. Ta brojka ima još veću dimenziju zna li se da je broj stanovnika u tih tridesetak godina manji za milijun.

Samačko kućanstvo u najvećem broju slučajeva je staračko. Ljudi ostanu bez ikoga svoga, nemaju kamo ili ne žele, a najčešće si ne mogu priuštiti smještaj u domovima za starije i nemoćne. Samački život mnogima postaje neizdrživ i malo je onih koji se u tim godinama odvaže na iskorak u promjenu poput zajedničkog života s nekim tko je u sličnoj situaciji.

"Ostala sam sama, sustigle me bolesti"

Takav korak poduzele su gospođe Vera i Nada iz Osijeka, prijateljice iz mladosti, umirovljene novinarke koje su radni vijek provele u tamošnjim dnevnim novinama Glasu Slavonije, a sada umirovljeničke dane proživljavaju zajedno stjecajem niza nesretnih i poneke sretne okolnosti.

"Život ti često loše izmiješa karte. Danas si na vrhu svijeta, a sutra se sve sruši kao kula od karata. Ja sam vrlo rano ostala potpuno sama, sve svoje najmilije posahranjiivala, ali još sam radila pa me to na neki način izvuklo. Onda su počele stizati bolesti. Najprije operacija oba kuka pa dijabetes, mrena, neka autoimuna bolest štitnjače pa teški bolovi u leđima... Neki disk se iskrivio tako da sada mogu sjediti najviše sat vremena", govori nam 72-godišnja Vera.

"Stanovala sam u svome stanu, sama, na trećem katu i došlo je vrijeme kada osim pola kruha i litre mlijeka nisam više ništa mogla donijeti do stana. Srećom, imala sam dobru prijateljicu koja bi mi subotom otišla i nakupovala hrane za cijeli tjedan", dodaje.

Donijele su racionalnu odluku

Dvije godine mlađu Nadu s kojom sada živi u njenom stanu Vera zna već više od pola stoljeća.

"Ona je imala svoju muku, nepokretnu majku o kojoj se 15 godina brinula i na nju nisam mogla računati. Osim toga potjerali su je u prijevremenu mirovinu. Ja sam otišla u mirovinu 2014. i prvih godinu, dvije čak sam mogla pristojno živjeti. No onda su kola krenula nizbrdo. Visoke režije, a mala penzija. Kada je Nadi mama umrla, ostala je sama u trosobnom stanu s malom mirovinom i također ogromnim režijama", priča naša sugovornica.

Tada je pao dogovor, racionalna odluka da žive zajedno, udruže svoje male mirovine kako bi lakše podnijele troškove i olakšale si život koliko god je moguće. I bile podrška jedna drugoj. Vera je teška srca iznajmila svoj mali stan ("Drugog izlaza nije bilo", kaže) i prije pet godina preselila k Nadi u njezin veći, trosobni.

"Smijemo se k'o dvije lude babe"

"Svoj stan iznajmljujem i s tim prihodom sasvim pristojno živimo. Dijelimo troškove za televiziju, struju, vodu, grijanje i hranu, sve popola. Svaka ima svoju sobu, svoj televizor, a dnevna soba je za goste. Nada je veliki zaje*ant, lupa raznorazne gluposti i po cijeli dan se smijemo, baš kao dvije lude babe. Jedan dan kuha ona, drugi dan ja. Tu i tamo se malo 'pokeckamo' ali dok nabrojiš do deset kao da ništa nije bilo. Ona je jako dobar čovjek, empatična je i jako je pogađa sve što se u ovoj bijednoj zemlji događa, a ja se više oko toga ne živciram."

Nada je Veri prepustila riječ u ovom razgovoru, ali je osjetila potrebu opisati kako živi jedna njihova susjeda.

"Tu u zgradi preko puta nas živi sama, stara je, bolesna i slaba. Operirala je karcinom dojke, ne može hodati. Ima sina koji joj donosi namirnice, ali neki dan mi se požalila da je toliko slaba da ih ne može ni raspakirati. Za dom nema dovoljno visoku mirovinu, a sin ima svoju obitelj i djecu o kojoj mora brinuti."

"Za dom se moraš prijaviti u pubertetu"

Gospođu Veru smo upitali je li pokušala naći mjesto u nekom domu za starije, upisati se na listu čekanja. Dobili smo zasluženo sarkastičan odgovor na nadobudno pitanje.

"Za dom se moraš prijaviti u pubertetu ili dobro napuniti kovertu da bi dobio mjesto. Obišla sam desetak privatnih domova i vidjela svašta. Nadograđene šupe, garaže, hranu kao za seoskog šarova, a cijene kao na Karibima. S mojom penzijom niti jedan ne bih mogla platiti", kaže.

Nedavno je Nedjeljko Marković, predsjednik udruge Pragma koja se bavi promicanjem socijalne i zdravstvene zaštite, za naš portal govorio o samačkom životu starijih naglasivši kako je u trećoj dobi "najteže biti sam i usamljen". Zajedničko dijeljenje kućanstva smatra izvrsnom idejom za ljude koji u starosti ostanu sami, kao što su ostale Vera i Nada.

"Ljudi iznajme stan, žive zajedno, snize si troškove, a poboljšaju kvalitetu života. Jedni drugima tako mogu biti podrška i pomoć. To donosi višestruku korist, ne samo socijalnu, nego i psihološku", kazao je Marković.

"Ljudi pozdravljaju ovu našu komunu"

U nizu europskih zemalja - Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, onim skandinavskima... takve male zajednice funkcioniraju institucionalno kao staračke komune.

"To dobro funkcionira dok ste relativno dobrog zdravlja i ako ne trebate njegu i pomoć. Zajedničko dijeljenje kućanstva u starosti vrlo je dobra odluka, naročito za mentalno zdravlje", rekao je Marković.

Vera i Nada žive u takvoj komuni. Vaninstitucionalnoj doduše, koju su dogovorno stvorile.

"Puno čitam i vidim da u svijetu ima tih nekih naselja za stare, ali kod nas za takve stvari nema para. Ima samo za (Andriju) Mikulića. Puno naših prijatelja i poznanika je pozdravilo ovu našu komunu koju nekad zovemo bolnicom, nekad umobolnicom, ovisno o tome kako se osjećamo. No bez obzira na starost i bolest, lijepo je kad ujutro imaš s kim popiti kavu i popričati", završila je gospođa Vera svoju gorkoslatku ispovijest.