Kako je poznato da u Novom svjetskom poretku imam dosta dobre veze i kontakte, odat ću don Ivanu i „objaviti“ odgovore na sva njegova pitanja
„Kao prvo, nameće se pitanje koliko dugo može ta ljudska rijeka teći i u stanovitoj mjeri rušiti sve pred sobom, odnosno je li dolazak te rijeke ljudi u Hrvatsku i Europu tek početak procesa kojemu se ne može predvidjeti kraj, možda ni godinama? Odgovor na to pitanje morali bi znati i Ujedinjeni narodi, sve vodeće međunarodne sile, vodstvo Europske unije, kao i hrvatski političari. Vjerojatno je da neki od spomenutih pouzdano znaju precizan i istinit odgovor na to pitanje, ali ga ne žele objaviti jer je to u njihovu interesu i u duhu igre koja je vrlo vjerojatno vrlo smišljeno režirana. Teško je reći znaju li odgovor na to pitanje hrvatski političari, ili se pak ne opterećuju tim pitanjem.“
Tako svoj uvodnik u novom Glasu koncila započinje glasnogovornik Kaptola Ivan Miklenić, zabrinut za sudbinu Hrvatske – „što tek čeka Hrvatsku, kad se već sada najavljuje da bi oko sedamdeset tisuća tih ljudi moglo ostati u zemlji barem preko zime?“ – ali i Crkve u Hrvata i Crkve u Cjelini, dakle Crkve Kao Takve.
JOŠ KOLUMNI
„Poznato je da u toj rijeci ljudi osim Sirijaca i Iračana ima relativno puno Afganistanaca i Pakistanaca, a sve su to ljudi prikladni za ostvarivanje ciljeva ideologije globalizma koja ima naum razaranja ne samo obitelji, nacije, nacionalne države, kulturnoga identiteta, nego i, možda i osobito, monoteističkih svjetskih religija, posebno kršćanstva u svim njegovim pojavnostima“, objašnjava don Ivan, pa se pita: „Ako je riječ o takvom scenariju, a on se ne može isključiti, kako bi na to trebali odgovoriti i europski i hrvatski političari, kao i odgovorni u religijskim zajednicama? Može li se isključiti tajni plan da se ekspanzijom jedne svjetske religije potisne drugu, da bi se potom iznutra i izvana razaralo i tu religiju?“
Koliko dakle dugo može ta, kako reče don Ivan, „ljudska rijeka rušiti pred sobom“, je li „njihov dolazak u Hrvatsku i Europu tek početak procesa kojemu se ne može predvidjeti kraj“?Glasnogovornik Kaptola pretpostavlja da sile novog svjetskog poretka „znaju precizan i istinit odgovor na to pitanje, ali ga ne žele objaviti“.
Kako je poznato da u Novom svjetskom poretku imam dosta dobre veze i kontakte, odat ću don Ivanu i „objaviti“ odgovore na sva njegova pitanja, od onoga na kraju – „može li se isključiti tajni plan da se ekspanzijom jedne svjetske religije potisne drugu?“ – do onoga s početka: „Je li to tek početak procesa kojemu se ne može predvidjeti kraj?“
I odmah da kažem – ne, ne može se „isključiti tajni plan“. Da, to je „tek početak procesa“. I da, može mu se „predvidjeti kraj“. Naročito se može „predvidjeti kraj“.
Svakako, ne bi bilo prvi put, pa nije teško rekonstruirati kako će u nekoj razmjerno bliskoj budućnosti naša historija pisati „početak procesa“ i njegov kraj.
Bio je na Bliskom istoku, pisat će jednom povijest svijeta, strašan rat: sile sa Zapada svrgavale su afričke i azijske diktatore, crpeći prirodne resurse i zavodeći novi svjetski poredak. Imao je Zapad tako dolje političku vlast i među lokalnim moćnicima odane saveznike, ali nije mogao protiv najvećeg neprijatelja – duboke, upravo fanatične vjere tamošnjeg naroda i njihova neprijateljskog, opasnog boga, za kojega tim siromašnim i primitivnim jahačima deva ni umrijeti nije bilo mrsko.
Tako je bilo svugdje na Bliskom istoku, od sjeverne Afrike do Levanta, od Libije do Palestine. Tako je bilo i u Siriji.
Kad je tako „rijeka ljudi“ iz Sirije krenula na drugu obalu Mediterana, uplašio se Zapad da će imigranti razoriti „ne samo obitelj, naciju, kulturni identitet“, nego i „ekspanzijom“ svoje religije „potisnuti“ pradjedovsku vjeru „u svim njenim pojavnostima“, ukratko sve tradicionalne vrijednosti na kojima je dobra, stara Europa stoljećima spokojno počivala. Nije taj strah bio iracionalan, jer već je po njenom zapadu bilo prljavih stranaca s Levanta i među njima „spavača“, vjerskih vođa i fanatika što su propovijedale tu tuđu i Zapadu posve stranu vjeru.
Zato je Zapad nepovjerljivo gledao svakog sirijskog imigranta što se preko Grčke i Makedonije dokopao Balkana i zakucao na vrata civilizirane Europe, zato je s podozrenjem gledala i tog neuglednog, prljavog i koščatog tamnoputog bradonju što se jednog dana pojavio sa zavežljajem preko ramena.
– Odakle si? – grubo ga je upitao uniformirani muškarac.
– Iz Antiohije, iz Sirije.
– Gdje si pošao?
– Zapravo sam mislio u Dalmaciju. U Solin.
– Bogati? Na more, ha? – pogledao ga je vojnik s visoka. – A ti nisi jedan od onih…?
– Kojih, gospodine? – mirno ga je upitao stranac.
– Znaš ti dobro. Ono, „Bog je velik“, rajska čudesa, djevice i te pizdarije.
– A ne, gospodine – gledao ga je ovaj ravno u oči.
– Hmdobro, ajde da ti vjerujem – klimnuo je glavom vojnik, pa krenuo da ga upiše u registar. – Kako s zoveš?
– Domnius – odgovorio je neznanac. – Ali prijatelji me zovu Duje.
Dalje tu priču znate i sami: lažljivi sirijski imigrant, čim je došao do Solina, okupio je svoju sektu i stao širiti opasnu religiju s Levanta, kršćanstvo ili kako se već zvala, sve dok se po Solinu i okolici nije pročulo da je bradati fanatik navodno oživio mrtvog sina stare udovice Febronije, i da se sve više ljudi okreće toj novoj poganoj vjeri. Prefekt grada Salone, mudri Maurilije, bio je pod velikim pritiskom lokalnih svećenika, koji su – bilježe stari ljetopisi – tvrdili kako Duje iz Sirije „uvodi novu religiju protiv zakona koje su donijeli Augusti“ i žalili se kako novo „praznovjerje“ s istoka okuplja više ljudi nego gladijatorske igre, a kamoli javna žrtvovanja kultovima Jupitera i Serapisa, prijeteći naposljetku rimskom prefektu kako bi i sâm, ako ne poduzme nešto, mogao biti optužen za „podrivanje vjere u bogove“. I to u srcu Carstva, pred zidinama velebne palače koju je upravo tih dana, svega par milja od Salone, za sebe dovršavao sâm senior augustus Gaj Aurelije Valerije, rečeni Dioklecijan!
Tako je, eto, skončao zloglasni sirijski terorist Domnius iz Antiohije, našoj historiji poznatiji kao sveti Duje.
Prilično stoga „pouzdano“ i „precizno“ može se rekonstruirati kako ivani miklenići onoga doba u pravednom gnjevu kriče kako „ljudska rijeka“ iz Sirije i Bliskog istoka „ruši sve pred sobom“, pitajući se „je li dolazak te rijeke ljudi tek početak procesa kojemu se ne može predvidjeti kraj, možda ni godinama“, je li „njihov naum razaranje ne samo obitelji, nacije, kulturnog identiteta“, nego i, možda i osobito, Jupiterova kulta „u svim njegovim pojavnostima“, i – konačno – „može li se isključiti tajni plan“ da se ekspanzijom kršćanstva potisne vjera u rimske bogove? Sve lamentirajući kako bi „odgovor na to pitanje morali znati“ i rimska Kurija i gospoda senatori, kao i prefekt Maurilije, i kako „vjerojatno neki od spomenutih pouzdano znaju precizan i istinit odgovor na to pitanje, ali ga ne žele objaviti jer je to u njihovu interesu“.
Poučna priča o svetom Duji podsjeća nas tako da ne bi bio prvi put kako se u cikličkim historijskim amplitudama svoje ohole dekadence Europa nepovratno mijenja. Ivanu Mikleniću to se ne mora svidjeti – ne mora, najzad, ni meni ni vama – ali povijest se, jebiga, ne piše sama. Imam stoga za Ivana Miklenića dobru i lošu vijest.
Ako je, naime, historia zaista magistra vitae, bolje je da mu kažem odmah: za samo desetak godina nova će religija s Istoka biti proglašena službenom vjerom nove Europe, onako po prilici kako to u svom provokativnom romanu „Pokoravanje“ piše Michel Houellebecq. Jednako bi, najzad, taj njegov roman bio tjeskobna distopija i da ga je objavio prije hiljadu sedamsto godina. S te pak točke povijesti, dalje je prilično lako „pouzdano“ i „precizno“ rekonstruirati njen ostatak.
Za točno tri stotine godina – koja više, koja manje – u tu će novu, kršćansku Europu doći s Istoka nova „ljudska rijeka koja će rušiti sve pred sobom“, i opet će Zapad nepovjerljivo gledati svakog imigranta što se dokopa Balkana i zakuca na vrata civilizirane Europe, uključujući i onu brojnu, neuglednu, prljavu i bučnu imigrantsku obitelj što će se jednog dana pojaviti sa zavežljajima preko ramena.
– Odakle ste? – grubo će ih pitati uniformirani muškarac.
– Iz Perzije, gospodine.
– Gdje ste pošli?
– Zapravo smo mislili u Dalmaciju. U Solin.
– Bogati? Na more, ha? – gledat će ih vojnik s visoka. – A vi niste od onih…?
– Kojih, gospodine? – mirno će ga je pitati jedan od njih, očito najstariji.
– Znaš ti dobro. Ono, Svarog, Svarožići i te pizdarije.
– A ne, gospodine – gledat će ga ovaj ravno u oči.
– Hmdobro, ajde da vam vjerujem – klimnut će glavom vojnik, pa krenuti da ih upiše u registar. – Kako se zovete?
– Ja sam Klukas – odgovorit će neznanac. – A ovo su Lobel, Muhlo, Kosjenc, Hrvat, Tuga i Buga.
Hoće li to, dakle, biti „tek početak procesa kojemu se ne može predvidjeti kraj, možda ni godinama?“ Svakome će svećeniku solinske biskupije biti, naime, „poznato da u toj rijeci ljudi osim Huna i Avara ima relativno puno Hrvata i Srba, a sve su to ljudi prikladni za ostvarivanje ciljeva ideologije globalizma koja ima naum razaranja ne samo obitelji, nacije, nacionalne države, kulturnoga identiteta, nego i, možda i osobito, monoteističkih svjetskih religija, posebno kršćanstva u svim njegovim pojavnostima“. Ako pak bude riječ „o takvom scenariju, a on se ne može isključiti, kako bi na to trebali odgovoriti političari, kao i odgovorni u religijskim zajednicama?“ Hoće li se moći „isključiti tajni plan da se ekspanzijom jedne svjetske religije potisne drugu, da bi se potom iznutra i izvana razaralo i tu religiju?“
Kako je cijela ta historijska zgoda završila, danas znamo. Povijest je možda loša učiteljica, ali ne može se osporiti da je upravo urnebesno zabavna: čitajte samo četrnaest stoljeća stare uvodnike i ljetopise solinskog svećenika Ionannesa Micleniusa, iskreno u jesen 615. godine uplašenog što će biti s kršćanskom rimskom Dalmacijom pred rijekom Hrvata, „kad se već sad najavljuje da bi oko sedamdeset tisuća tih ljudi moglo ovdje ostati barem preko zime“.
Je li to pak za današnjeg Ivana Miklenića dobra ili loša vijest, zavisi samo o njemu: s koje će strane salonitanskih zidina biti kad ih zapljusne „ljudska rijeka“ s Istoka?
Hoće li, kad dođe vrijeme, biti glasnogovornik Crkve pred neprijateljskim Hrvatima – zabrinut za tradicionalne vrijednosti Europe i „kršćanstvo u svim njegovim pojavnostima“ – ili Hrvat pred neprijateljskim kršćanskim svećenicima, zabrinut za svoje tradicionalne vrijednosti, „obitelj, naciju i kulturni identitet“?
