U lipnju 2004. godine, finski fotograf Arno Rafael Minkkinen održao je govor na promociji studenata fotografije na fakultetu u New Englandu.
Dok je gledao studente, Minkkinen je s njima podijelio jednu jednostavnu teoriju, koja, po njegovom mišljenju, određuje uspjeh odnosno neuspjeh. Nazvao ju je “Teorija glavne helsinške autobusne stanice”.
VEZANE VIJESTI
U centru finske prijestolnice nalazi se velika autobusna stanica, i govor je započeo opisujući ju.
“Dvadesetak perona nalaze se na trgu u centru grada”, rekao je Arno. “Na vrhu svakog perona nalazi se znak s brojevima buseva koji polaze odatle. Piše, na primjer: 21, 71, 58, 33, i 19. Svaki od tih buseva ide istom rutom barem 1 kilometar, i na putu staje na stanicama.”
Nastavlja: “Sad recimo, ponovo metaforički, da svaka busna stanica predstavlja godinu u životu fotografa. Što znači da bi treća stanica bila treća godina fotografskog rada. Ok, dakle, radite tri godine fotkajući aktove. Neka to bude bus broj 21.”
“Nakon te tri godine odete sa svojim aktovima u Muzej likovne umjetnosti u Bostonu, i kurator vas pita jeste li upoznati s aktovima Irvinga Penna. Njegov bus, broj 71, vozio je istom linijom. Ili pak otiđete u Parišku galeriju, da bi vas tamo podsjetili na rad Billa Brandta, koji predstavlja bus 58, i tako dalje. Vidno šokirani, shvatite da već tri godine radite nešto što je netko drugi već napravio.”
“Potom siđete s busa, i pozovete taksi – jer je život kratak – i krenete natrag na glavnu busnu stanicu tražeći drugi peron.”
“Ovoga puta”, rekao je, “uslikat ćete fotografije dimenzija 8×10 ljudi na plaži s građevinske dizalice. Imate tri godine rada na tome, i nekoliko ciklusa tog sadržaja. Niste li vidjeli rad Richarda Mirsacha? Ili ste se pak odlučili slikati palme na plaži, isto što je radila Sally Mann?”
“Stoga, ponovo silazite s busa, zovete taksi, vraćate se na glavnu stanicu, i pronalazite novi peron. To se nastavlja tijekom vašeg kreativnog života, uvijek vaš novi rad uspoređuju s tuđim.”
Minkkinen je zastao. Pogledao je studente i pitao: “Što učiniti?”
“Jednostavno je”, rekao je. “Ostanite u busu. Jer ako ostanete, s vremenom ćete vidjeti razliku.”
“Busevi koji odlaze s glavne helsinške stanice idu istim smjerom, ali samo jedno vrijeme – možda kilometar ili dva. Nakon toga im se putevi razilaze, i svaki broj ide na jedinstvenu destinaciju. Bus 33 odjednom skrene na sjever. Broj 19 na jugozapad. Jedno vrijeme možda broj 21 i 71 idu jedan za drugim, no, i oni se raziđu. Irving Penn ide nekamo drugdje.
“Upravo to razdvajanje nas razlikuje”, zaključuje Minkkinen. “A kad jednom uvidite razliku između vašeg rada, i rada ljudi čijim se djelima divite vrijeme je da tražite načine za vlastiti probitak. Odjednom će drugi primjećivati vaš rad. Sad sve više radite samostalno, i sve se više odvajate od uzora. Vaša vizija se oslobađa. I dok se vaš dugogodišnji rad bude nagomilavao, kritičari će postati intrigirani, ne samo time što dijeli vaš rad od Sally Mann ili Ralpha Gibsona, već i vašim ranijim radovima!”
“Dobijete cijelu autobusnu rutu natrag. Fotografije koje ste printali prije dvadeset godina odjednom dobivaju pažnju kritike, i neke od njih se prodaju po visokoj cijeni. Na kraju – tamo gdje bus stane, a vozač izađe popiti kavu i popušiti cigaretu – tek tada je posao gotov. To može biti kraj vaše umjetničke karijere, ili pak kraj života, ali vaš rad je sada iza vas: početne (takozvane) imitacije, probijanje, usponi i padovi, kasna remek djela, i to sve uz vaš jedinstven žig.”
“Zašto? Jer ste ostali u autobusu”.
Za usavršiti svaku vještinu potreban je konzistentan rad. Naravno, potrebno je naučiti nositi se s dosadom, i raditi na cilju svaki dan.
Ključna stvar kod teorije helsinške autobusne stanice je ta što vas potiče ne samo da radite više, nego da radite iznova.
Prosječan student nauči neku ideju jednom. Najbolji studenti ponovno uče ključne ideje. Prosječan zaposlenik napiše email jednom. Elitni spisatelji iznova pišu poglavlja. Najbolji sportaši aktivno promišljaju o svakom ponavljanju, i stalno poboljšavaju tehniku. Takvo ponavljanje i ispravljanje je najbitnije.
Ostankom u busu, dajete si vremena za prerađivanje i reviziju rada, dok ne stvorite nešto jedinstveno, inspirirajuće, i izvrsno. Samo ako ostanete u busu, otkrit ćete tajne majstora.
Knjiga Malcolma Gladwella popularizirala je tezu da je za stručnost u nekom području potrebno 10.000 sati promišljene vježbe. Ljudima često nedostaje upravo promišljenosti pri vježbi. Ako ne obraćate dovoljno pozornosti pri ponavljanju, onda niste promišljeni.
Kako znati koji je pravi odgovor? Ne možete znati. Nitko ne zna koji je autobusbus najbolji, ali ako želite ispuniti svoj potencijal, morate odabrati jedan. To je najteže pitanje u životu. Izbor je vaš, ali morate odabrati.
I kad to učinite, ostanite u autobusu. To je provjeren put, piše Stratego.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook.
