Vrijeme je kad podvlačimo crtu pod račun godine za nama, kao pojedinci i kao društvo.
Ako ćemo iskreno sebi pogledati u oči, a i jedni drugima – nakon krvoprolića u Osnovnoj školi Prečko i svega što je nakon toga uslijedilo, možemo zaključiti samo da nismo uspjeli.
Resorni ministar koji je nakon masovnog ubojstva u beogradskom Ribnikaru s visoka na pitanja o sigurnosti u školama otpuhivao “naše su sigurne”, danas, DANAS, priča o bravama i kako se one zaključavaju, o mogućim zaštitarima. On, koji je roditeljima zabrinutima zbog problematičnog dječaka još nedavno poručivao da su balvan revolucija, ni ne pokušavajući shvatiti s kakvim strahom nakon Ribnikara roditelji šalju djecu u škole, danas raspravlja o zaštitarskim tvrtkama. On, koji i dalje sliježe ramenima – a tu se ništa ne može – danas problem rješava na najplićoj mogućoj razini koja je, kao prvo, trebala biti poduzeta drugi dan nakon Ribnikara, i koja, kao drugo, sasvim sigurno nije nikakvo suštinsko rješenje. Ma kakve brave, ljudi? Sigurnost i mir koji trebamo u školama nećemo osigurati nikavim bravama niti naoružanim stražarima.
Dvije godine već stručnjaci viču, apeliraju, mole pomoć za djecu i mlade s mentalnim teškoćama. Pandemija je napravila ogroman lom u glavama, djeca i mladi u posebno su velikom riziku. Porast pokušaja broja samoubojstava kod mladih mjeri se troznamenkastom brojkom, više od trećine srednjoškolaca je anksiozno, u porastu su sve vrste poremećaja u prehrani, na prvi pregled psihijatra čeka se tjednima u privatnoj praksi, mjesecima u javnom zdravstvu. Kada je istraživanje s poraznim podacima o mentalnom zdravlju mladih nakon pandemije ugledalo svjetlo dana, resorni se ministar pitao: “Pa nećemo valjda imati psihologa u svakoj školi?” Ne jednog, trebamo tri u svakoj školi i to s tvojom plaćom, ministre. Jer trebaju, ne samo djeci, nego i nastavnicima. Drugi je, pak, ministar nedavno smjenjen zbog korupcije i veze s mafijom – propustio uopće staviti na papir Strategiju za mentalno zdravlje mladih. Nisu čak ni zapisali mjere, a kamoli da ih provedu.
Zamislite da je milijarda novca umjesto umjesto na tlapnju o robotaksiju uložena u bolnice za mentalno zdravlje mladih u Splitu, Osijeku, Rijeci. Znate koliko ih imamo sad? Jednu. U Kukuljevićevoj u Zagrebu, s 36 kreveta.
Kako bi bilo da uz svaki veteranski centar nikne i psihološko savjetovalište za djecu i mlade?
Možda bi bilo bolje i da se SOA bavi psihičkim bolesnicima koji slobodno kupuju oružje na internetu umjesto da istražuje je li predsjednik ruski plaćenik, a Vlada nacistička i izdajnička.
Umjesto jeftinog kriznog PR-a kojim se na požare u ovom društvu baca dimna zavjesa, trebaju nam reforme koje artikuliraju ozbiljne društvene probleme.
Trebaju nam funkcionirajuće institucije. Samo su one jamstvo za sigurniju budućnost naše djece. I to smo ostali dužni dječaku iz Prečkog.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare