Počinje 12. ZagrebDox, međunarodni festival dokumentarnog filma koji posljednjih godina bilježi izniman interes publike. Zagreb Dox ove godine, do 28.veljače, donosi čak 160 filmova.
Gosti Novog Dana bili su Nenad Puhovski, direktor ZagrebDoxa, Nataša Vidaković, čiji se film Urban prikazuje u regionalnoj konkurenciji i Pero Kvesić, koji ima redateljski debi u programu Factumentarci.
Gospodine Puhovski, u 11 godina, ZagrebDox mnogo je učinio na promociji dokumentarnog filma. Kako ste zadovoljni s ovogodišnjom selekcijom?
Napravili smo to da smo gledateljima objasnili da su dokumentarci nešto više od filmova o pingvinima i dalekim putovanjima, da je dokumentarac još jedna autorska forma, osobni pogled na svijet. U 12 godina su to prihvatili, narasli smo od 5 na 125 tisuća gledatelja. Nastavljamo raditi velikim dijelom jedan isti koncept, ali ga nastojimo svake godine obogatiti. Gledateljima svake godine pružimo nešto novo, da vide presjek domaćih, hrvatskih i stranih dokumentaraca.
Sjajna je najava i za našu kinematografiju da se na ovogodišnjem festivalu predstavljaju 42 hrvatska dokumentarna filma, od toga 16 premijerno?
Sve su premijere, osim 2 filma, koji su bili na Liburniji. Naša je zadaća ne toliko da pokazujemo hrvatski film, nego da hrvatski film stavljamo u kontekst svjetskoga. To je falilo. Zato postoje međunarodni festivali, zato mi to pokazujemo jedno pored drugoga, pa i publika i autori mogu sebe provjeriti i procijeniti. Čini mi se da je u 12 godina mnogo toga promijenjeno nabolje u hrvatskom dokumentarnom filmu, ne samo zbog ZagrebDoxa. Uz niz drugih utjecaja ZagrebDox je značio dosta i autorima, koji su shvatili da su priče oko njih, da ne moraju otići na Tibet kako bi snimili priču.
Gospodine Kvesiću, na Doxu se prikazuje vaš redateljski prvijenac. Što vas je kao novinara, urednika i književnika motiviralo da stvorite film?
Film je moja davnašnja i nesretna ljubav, jer sam kroz život nastojao napraviti film. Napredak tehnologije to je omogućio, dobar producent na koga sam naišao. Imao sam ideju, i konačno sam uspio napraviti proizvod koji sam od prvoga do zadnjega trenutka sam kontrolirao.
Dum spiro spero film je zanimljivog naziva. O čemu se radi?
To je višeslojna priča, koja pričajući jednu priču, zapravo priča na nekoliko nivoa. Ja sam isprepleo tri pletenice, jedna je svakodnevni život, druga su knjige, treća je smrt. Nadam se da sam uspio napraviti jedinstvenu priču, koja će se ljudima svidjeti.
Jedna od najmlađih autorica na ZagrebDoxu, inače i novinarka N1 televizije je Nataša Vidaković. Nataša, kako je nastao i koja je poruka kratkometražnog filma Urban?
Urban je zapravo kratki četverominutni film, o mladiću koji se nalazi u Krškom, kojega smo upoznali na nogometnoj utakmici tamo. Pričali smo s njim, provjerili smo što i sugrađani misle o njemu. Ženskom je dijelu on bio tiha patnja, dok je muškom bio uzor. Njegov životni poziv onemogućuje mu da ostvari ljubavnu vezu i to je bilo zanimljivo.
Nataša, koliko je studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, pomogao pristupu u stvaranju filma? Ili je to nešto što se voli i uči izvan studentskog života?
Stekla sam prvenstveno temeljna znanja što se tiče kamere, montaže, uopće kako napraviti sekvencu. To mogu najviše zahvaliti svojoj mentorici, profesorici Teni Perišin. Zaista sam stekla uvid kako funkcionira televizija. Ali dok se ne dođe u sustav, i dok se ne vidi kako televizija funkcionira na dnevnoj bazi, to se ne može znati.
Gospodine Puhovski, prikazuje se i vaš film Generacija ’68 kao hommage jednoj generaciji koja je promijenila svijet. Po čemu je osobita?
Mi smo bili generacija koja je mislila da će promijeniti svijet, nije ga uspjela puno promijeniti, ali je doznala dosta stvari o sebi. Ja sam u tom filmu pokušao sumirati sve ono što smo o sebi doznali, manje o svijetu, više o sebi i o tome što ćemo prenijeti našoj djeci.
Gospodine Kvesiću, što biste vi rekli o svom filmu?
Ja se nadam da moj film nije dosadan i da je zabavan. Čak se veselim u filmu, jer nema te teške teme koje se ne može shvatiti s humorom, kao niti društvene teme koju se ne može objasniti satirom.
Film se zove Dum spiro spero. Da pojasnimo što znači taj latinski naziv i što simbolizira?
Dok dišem, nadam se. Moemo je smatrati i šire – ne predati se do posljednjeg daha. Uvijek ima nade.
Je li film bio najbolji medij za ispričati priču koja je tema filma?
Ja sam pisac, moja je profesija da sjedim i promišljam i smišljam najbolji način kako nešto reći. Film je za ovu priču bio najbolji. Zagrizao sam nabrzinu kao riba za udicu i uspio to realizirati.Priča je primjerena mediju filma. Ovaj bih film najradije nazvao vizualni esej. Puno je razmišljanja utkano, ima tok svijesti.
Gospodine Puhovski, što se promijenilo u ovih 12 godina ZagrebDoxa?
Moram reći da je u zadnjih 10-ak godina, otkako je HAVC uzeo neke stvari pod svoje, pogotovo u produkciji dokumentarnoga filma puno toga napravljeno. Ne samo što se financiranja tiče. Uveden je i sustav financiranja i predradnji, istraživanja i planiranja filma. U igranom filmu se sve tiče scenarija, ali u dokumentarnom filmu treba sve istražiti, vidjeti koja su lica, je li s njima moguće napraviti film. U HAVC-u je sad uvedeno da se i to financira i to je jako važno. Mislim da su naše priče prije svega zanimljive za nas, i to je ono što je najvažnije. Mi trebamo praviti priče koje nitko drugi ne može napraviti nego mi. Manje je važno hoćemo li se dopasti Europi i svijetu. Važno je da otvaramo priče koje su nama važne, koje su nas obilježile. Postoji masa priča koje mi sami sebi trebamo pričati.
Nataša, je li važno sudjelovati na ovakvim festivalima?
Apsolutno, kao što sam već i rekla 10 dana smo kolege i ja bili dijelom radionice dokumentarnoga filma. Bilo nas je petero u timu. Važno je sudjelovati prvenstveno zato što je to bio prvi filmski festival koji sam ikad pratila i na kojemu sam ikad volontirala. Za mene je to emotivno i važno.
Gospodine Kvesiću, koliko ste zadovoljni svojim filmom?
Ne mogu biti u potpunosti zadovoljan. Uvelike jesam zadovoljan, ali ako postoji trema, to nije strah, nego znatiželja. Zadovoljan sam reakcijama svojih bližih, kojima sam pokazao film, što sam uspio prenijeti poruku. Zanima me kako će film primiti drugi ljudi, koji nemaju veze sa mnom.
Ima li i vas u filmu?
Ja sam glavni lik tog filma, ali sam izveo film da se mene ne vidi. Vidi se moj pogled, ne mene.
Kakvi su planovi za dalje?
Već imam građu za drugi film, samo da nagovorim producenta da to prihvati. Film zgrabi uvelike, traži puno vremena, ali čovjek nije samo jedna stvar.
U sklopu posebnih događanja ZagrebDoxa željela bih naglasiti da posjetitelji mogu uživati u najnovijim multimedijalnim tehnologijama i isprobati iskustvo gledanja od 360 stupnjeva koje čini filmsko iskustvo još nevjerojatnijim i privlačnijim?
Mi uvijek pokušavamo nešto novo. Ove godine to je nekoliko stvari, ta virtualna realnost, filmovi koji se gledaju uz pomoć 3D naočala. To je puno više od tehnologije, to su filmovi koji nisu nužno zabavni, ali su zanimljivi, poput Sirije. Imamo filmove koje su radila djeca sirijska. Ukazat ćemo i na potrebu bicikiranja, pa ćemo od centra grada do Centra Kaptol organizirati biciklističku kolonu, kako bi ukazali na potrebu pojačanja biciklizma u Zagrebu.
Poštovani gosti, hvala što ste nam približili ZagrebDox. Poštovani gledatelji, od sutra pa sve do 28. veljače u Cineplexxu Centra Kaptol uživajte u sjajnom programu, odaberite pogledati neke od 160 filmova ZagrebDoxa.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
