Povjesničar Hrvoje Klasić, s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gostovao je u programu N1 televizije i komentirao zašto je odbio biti imenovan u Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću.

Povjerenstvo nije ni počelo s radom, a već problemi, odbili ste sudjelovati. Zašto?

Ustvari još nitko ne zna ne samo kako će izgledati Povjerenstvo, niti kako će se zvati, a iz toga proizlazi da ne znaju niti čime će se baviti. Mene se na kraju uvjeravalo da se neće uopće baviti prošlošću, nego će se baviti sadašnjošću, stanjem u društvu i tako dalje. Ja sam vodio jedan vrlo konstruktivan, vrlo iskren i otvoren razgovor s gospodinom Božinovićem i stvarno mogu pohvaliti i mislim da dijelimo razmišljanja o odnosima u prošlosti. Međutim, nismo se složili oko načina na koji bi se trebalo suočavati s prošlošću. Da bi se s bilo čime suočili, bilo da je to prošlost ili bilo koji drugi problem, vi o njemu morate nešto znati. Zapravo, morate znati jako puno. Ja mislim da u ovom trenutku o onom razdoblju, koje će ovdje biti najveći predmet rasprave, a to je ustvari komunistički i socijalistički period, mi u društvu generalno znanstveno utemeljeno malo znamo, osim nekakvih emocija, ljudskih sudbina i tako dalje. A u ovom povjerenstvu, od ljudi koji su predloženi, posebno nema stručnjaka koji bi mogli doći s činjenicama i reći što imamo.

Tko je u tom povjerenstvu, s kojim ste imenima upoznati?

Zanimljivo je da se s imenima u medijima počelo prije nego što sam ja saznao imena. Spominju se, na čelu bi bio predsjednik HAZU-a, Zvonko Kusić, vidim imena gospođe profesorice Omejec, pravnice i još jednoga kolege profesora s Pravnoga fakulteta. Tu se spominju i organizacije mladih, nekoliko mojih kolega povjesničara, ali mislim da su bila tri.

Ako stručnost nije bio kriterij, što je bio ključ, ideološka pripadnost?

Ponavljam, mislim da postoji dobra volja da se stvar riješi, ali ne rješava se to na taj način. Komisija koja bi se trebala baviti prošlošću, a u kojoj su povjesničari manjina, a i od tih povjesničara manjina se bavila ovim s čime bi se trebalo suočiti, ne vidim kako bi izgledalo. Dvije su stvari koje sam pitao. Prva, koji bi bio rezultat? Što bi mi, propisali kako treba proučavati i podučavati povijest ili bi trebali nametnuti nekakav narativ? U demokratskom se društvu to tako ne radi. Ja sam mislio da smo naučili od 1945. godine da službena povijest ne postoji. Drugi problem, koji je mene zanimao, kako bi to sadržajno izgledalo? Nas dvadeset se tamo okupi, imamo vrsnog i uglednog onkologa, jednog uglednog pravnika, predstavnici mladih i nas dva tri povjesničara, kako oni misle da raspravljamo? O čemu?

Je li vam Božinović odgovorio na to pitanje?

On ima dobru volju, on kaže da bi prepustio tom povjerenstvu da samo određuje i svoj djelokrug i način rada. Meni se čini da na dobroj volji sve staje u ovoj priči.

Je li zapravo cilj da se problem ne riješi?

Ne mislim da je napravljeno da se ne riješi, ali se neće riješiti. Ono što je mene strah i zašto sam ja rekao da ne bih svakako htio sudjelovati u nečemu što će biti nekakvo alibi tijelo. Dakle, kad se sljedeći put pojavi nekakav incident vezan uz prošlost, da onda novinari nazovu i pitaju Vladu, oni kažu imate povjerenstvo, pa pitajte njih. Ja mislim da se to tako ne radi. Ja mislim da bi bio puno veći utjecaj na cijeli proces da je Vlada rekla ministru znanosti da organizira deset okruglih stolova s katalogom tema, bio to totalitarizam, simboli, svakodnevni život, na koje će biti pozvani povjesničari koji se time bave. Nakon toga će na stolu biti što je bilo napravljeno. To je jedini način koji ja kao stručnjak uđem u bilo što. Ja apriori nisam protiv razgovora s bilo kim tko misli drugačije od mene, tko ne misli uopće, ali mora biti stručan.

Je li način okruglih stolova način na koji se demokratska društva suočavaju s prošlošću?

Sve su vlade mogle napraviti da se što više ulaže u povijesna istraživanja. Svi se kod nas, posebno s desnice, pozivaju na Deklaraciju o osudi zločina komunizma. Međutim, svi staju na prvoj točki, koja kaže da se osuđuju zločini komunizma, a nitko ne dođe do zadnje, koja kaže dajte novce istraživačima da se bave tim periodom. Dakle, sve vlade su imale prilike. Mi moramo tom periodu pristupiti objektivno, znanstveno, ne može se sve svesti na Bleiburg, Goli otok i Udbina ubojstva, ali naravno, ne može se sve svesti ni na Azru, putovanja u Trst niti na stambenu politiku. Imamo čitav niz kontroverznih pitanja, nijansi, nije sve crno – bijelo. Tome se treba ozbiljno pristupiti, ali mi koji se time bavimo. Meni je zanimljivo čuti i iskustva ljudi koji će biti u tom povjerenstvu, koji su živjeli u to vrijeme, ali zašto bismo za mišljenje i sjećanje pitali samo ljude koji su bili na ovoj ili onoj strani. Dakle, to je jedan kompleksan proces i Vlada je imala puno boljih i drugačijih mogućnosti da se tom procesu posveti.

Postoji li naznaka da bi Povjerenstvo moglo ići u smjeru revizije povijesti?

Što god to povjerenstvo napravilo, to nikome nije obavezujuće. Mi smo u Saboru imali Deklaraciju o Domovinskom ratu, koja nikoga ne obvezuje. Što god povjerenstvo napravilo, nitko neće promijeniti svoje mišljenje. To povjerenstvo je iskaz dobre volje i Vlada je tu pokazala dobru volju da želi okupiti različite ljude i ja s te strane nemam problema.

Ali ta volja je deklarativna stvar. Kad treba doći do poteza, sve završi sa zakašnjelim priopćenjem. Kako vidite na taj nesrazmjer konkretnog i deklarativnog?

Ono što je mene najviše strah u cijeloj priči, ja u bilo kojem procesu u kojemu će se propitivati karakter NDH i ustaškog pokreta, ja u tome neću sudjelovati. Svjetska historiografska elita je u tome složna što je bila NDH i ustaški pokret. To što pojedinci kod nas i pojedini političari nisu sami sa sobom načisto što je bilo, to je drugi problem. Međutim, o tom periodu mi znamo sve i tu uopće nema dileme. No, oko ovog perioda nakon ’45. ima problema. Čini mi se da se ide ka tome da se NDH izjednači s Jugoslavijom, a ustaški pokret s komunističkim. To povijesno ne drži vodu i ja u takvoj stvari ne bih nikad sudjelovao.

Stav predsjednice jest da ne treba prosvjedima poput onoga crnokošuljaša pridavati preveliku pozornost. Slažete li se s njom?

Mislim da predsjednica, ako na ičemu na povijesti mogla naučiti, onda je to da ignoriranjem radikalnih skupina one neće nestati. Naprotiv.

Koliko je sam politički vrh načisto s ovim pitanjem? Jesu li sami sa sobom jasni kako bi trebalo gledati na prošlost?

Po meni je problem u HDZ-u, koji se sada pokazuje taj problem toga što je i dalje to pokret. Taj pokret je devedesetih godina uključivao i bivše komuniste i bivše partizane, ali je uključivao i ljude koji su došli iz emigracije, koji su imali potpuno drugačiji background. I ta dva narativa su ustvari cijelo vrijeme postojala, cijelo se vrijeme sukobljavaju i ta dva narativa se vide na druge načine. I u HDZ-u ima konstantan sukob ekstremnije desnice i ovih koji su liberalniji. Kad gledate obiteljsko nasljeđe gospodina Plenkovića ili gospodina Božinovića, gospodina Stiera, ona nisu ista. Ja ne tvrdim da imaju potpuno različite, možda danas imaju potpuno iste stavove o prošlosti. Međutim, mislim da u samom HDZ-u i u članstvu, i u vrhu i u biračima postoje velike razlike po pitanju onoga što u hrvatskoj prošlosti što trebamo cijeniti, hvaliti, a čega bismo se trebali sramiti.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.