Najprevođeniji hrvatski pisac u svijetu, Miro Gavran, bio je gost Pressinga Petra Štefanića.
Jeste li konzervativac?
Ne. Mogao bih reći da sam tradicionalist.
Imate li osjećaj da postoji lijevo-liberalna kulturna scena u Hrvatskoj?
Moguće. Možda i u Europi postoje slične situacije, ali to nije presudno. Bitno je željeti donijeti priču do publike na pravi način.
Izbjegavate konflikte. Rekli ste da je bolje napisati novi roman nego se prepucavati s kolegama.
Nije to konformizam. Ja nisam sklon konfliktima. Ono što imam reći, logično mi je da kažem kroz svoje tekstove. Čitatelji, gledatelji će doživjeti što ja želim reći. Nije nužno da ja to naglašavam ili populariziram svoje djelo time. Smatram da je najbolje da svaki čovjek živi u skladu sa svojim karakterom.
Rekli ste da najviše se bojite sukoba i nasilja.
Nisam sklon tim stvarima.
Pišete drame ili komedije?
Krenuo sam s dramama 80-ih godina. Onda sam 90-ih krenuo u komedije, a od 2000-ih pišem spoj jednog i drugug. To je najbliže svakodnevnom životu.
Što mislite o kritikama?
Sretniji sam kad dobijem dobru nego lošu, ali i jedno i drugo je stvar života. Najvažnije je napisati tekst onako kako misliš da treba. Nema pravila i najbolje je da se time ne opterećujemo, mi koji pišemo.
Jeste li napisali nešto što bi vam bilo draže da niste?
Da, tri – četiri teksta.
Pišete li eksploatacijsku literaturu?
U načelu ne. Ja ne mogu znati hoće li ono što sam odlučio napisati doprijeti do ljudi.
Koja je vaša glavna tema?
Kad se promatraju drame i komedije to su muško-ženski odnosi. Iako imam i tekstova gdje tog nema. To je najljpša i najzanimljivija tema. Ono što se događa između muškarca i žene je posebno i ne događa se ni u jednom drugom odnosu na svijetu.
Puno pišete o ženama i iz ženske perspektive.
Ako imate žene kao junake, sigurno je da će tekst biti emotivan i da će priča biti jaka i snažna. Danas je pred ženom neusporedivo više prepreka pred muškarcem da se realizira. I osoba pred kojom je više prepreka je zanimljivija od one pred kojom nije. Najigranije su mi drame sa ženskim likovima. Ali, nema ženske priče bez muške perspektive. Da bi žene bile sretne moraju biti muškarci, i obrnuto. Kad to osvijestimo, to je sretan svijet.
Jeste vi unikat s tim svojim nekonfliktnim stavom?
Ja mislim da javnost vapi za nekonfliktnim ljudima. Ne znači da u mojim tekstovima nema negativnih likova, ali težimo katarzi. Javnost je zasićena negativne percepcije svijeta koja je nahrupila u europsku umjetnsot početkom 20. stoljeća. Dolazi do velikog zasićenja mračnijom stranom.
Tko su vam favoriti u literaturi?
Bernard Shaw mi je jako drag. Ibsen i Steinberg. Od suvremenih sam otvoren za sve. Čitam hrvatske pisce ili odem na predstave. Volim vidjeti što pišu kolege.
Vaše drame gledate?
Ako sam u Zagrebu na svakoj sam predstavi Teatra Gavran. Odem na 20-ak predstava godišnje.
Što znači da ste “mali obraćenik”?
Ja sam 99-te prigrlio kršćanski svjetonazor. Nemam ništa protiv drugih svjetonazora. Bio sam sklon istočnjačkom pogledu na život. Nisam nikad bio deklarirani nevjernik. Mislim da dijalog vjernika i onih koji nisu vjernici je nužan kako bismo jedni druge razumjeli. U svakoj vjeri ima puno toga dobroga. Da bi svijet bio sretan moraju biti sretni i vjernici i nevjernici i agnostici.
Niste odgajani kao kršćanin?
Djelomično. Roditelji su imali različite pristupe životu, ali su se uvažavali.
Kako sad gledate na razdoblje istočnjačkih učenja?
To me bilo povuklo jako, i došao sam do zida kad sam osjetio da cjelinu života mogu osjetiti u ovom kršćanskom svjetonazoru.
Je li vam to pomoglo u pisanju?
Pomoglo mi je da sačuvam svoj mir. Opasno je kad povjerujete da ste sami zaslužni za ono što napravite. Vidio sam puno ljudi koje je uništio uspjeh. Neuspjeh nije opasan kao uspjeh. Mislim da ljudima vjera pomaže da se lakše uravnoteže, da se ne umisle da su oni nešto značajni.
Vaša djela nemaju baš filmskih ekranizacija? Je li vam žao?
Pa ne znam. Ne znam kako bi prošla ekranizacija.
Surađivali ste s Tončijem Huljićem?
To je baš dobar mjuzikl.
Nagrada Kiklop za Nives Celzijus?
Rekao sam da je to u redu, ništa više. Ako je kriterij broj prodanih primjeraka, ona je to zaslužila. Ne treba to dovoditi u pitanje.
Gdje bi vi vašu literaturu stavili?
Smetalo bi me da kažu da proizvodim trivijalnu literaturu. Mi moramo prestati robovati modelima s prelaska u 20. stoljeće da literatura koja je pisana samo za mali krug ljudi je nešto posebno. Dickens je bio najčitaniji pisac svog vremena. Nemam ništa protiv toga da pisac odabere hermetičan pristup, ali da Shakespeare nije osvojio publiku svog vremena mi danas ne bismo znali za njega.
Kako vam se sviđaju okolnosti u Hrvatskoj?
Jako je teško promijeniti sredinu. Često to ne bude onako kako je čovjek u početku zamišljao. Mislim da bi se mnogi mogli ostvariti i ovdje, pa se odluče na odlazak. Ipak, ne možemo nikog osuđivati. Ljudi se moraju sami u sebe više pouzdati.
Što sa Zlatkom Hasanbegovićem?
Mislim da se time ne trebam bavit. Ja imam svoje privatno kazalište, ne pada mi na pamet da komentiram ni gradska ni nacionalna kazališta. Ako su dobre predstave, sretan sam.
Kako izgleda rad sa suprugom?
Meni je to jako ugodno. Surađivali smo na 12 predstava. Jako je lijepo kad imaš bračnog partnera s kojim dijeliš svjetonazore. Ne mogu više zamisliti da živim sa ženom koja se ne bavi ovim poslom.
Rekli ste da ne vjerujte u jednakost, ali vjerujete u ravnopravnost.
Procjenio sam da je za sigurnost pješaka bolje da ne vozim. Moja supruga to radi bolje i ona me vozi. Ravnopravnost je ono za što ću se uvijek zauzimati.
