Uoči premijere dokumentarnog filma 'Ravnopravnost', kojim se želi prikazati rad na osvještavanju djece i mladih o ravnopravnosti, u "Intervjuu za 5" N1 portala na pet pitanja odgovara novinarka i spisateljica Danijela Stanojević, redateljica i scenaristica filma.
Dokumentarni film „Ravnopravnost“ nastao je u okviru EU projekta “Prema stvarnoj ravnopravnosti muškaraca i žena: usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života”, a uz pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova RH Višnju Ljubičić kao nositeljicu projekta u njemu sudjeluju i HNK Split te Spona Code i Udruga Riječi prave predstave.
Dugoročni cilj je promijeniti društvo u smislu uklanjanja rodnih stereotipa, ‘muških’ i ‘ženskih’ zanimanja, nejednakosti unutar obitelji te edukacija poslodavaca o važnosti senzibiliziranog pristupa majkama kao i promoviranje aktivne uloge očeva u formativnim godinama razvoja djeteta, a uz redateljicu i scenaristicu Danijelu Stanojević film ‘Ravnopravnost’ djelo je i glavnog snimatelja i montažera Noaha Pintarića tesnimateljice Ane Opalić.
Zašto se ravnopravnost spolova, ne samo u Hrvatskoj, još uvijek percipira kao žensko pitanje?
Stanojević: Jako dobro pitanje! Time zamaram svoju okolinu, a kao novinarka pokušavam utjecati na društvo drugim pogledom. To što se percipira kao ‘žensko pitanje’ je zato što se ravnopravnošću uglavnom bave feministkinje, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić koja je zbilja jako aktivna. Ravnopravnost kao žensko pitanje je u činjenici da su žene u svim segmentima političkog, obiteljskog, gospodarskog, kulturnog života podzastupljene, statistike su poražavajuće.
Stoga se stalno govori o ženama, nasilje nad ženama, politička participacija, seksizam, spolno uznemiravanje, trafficking … žrtve su uglavnom žene … Velike su razlike u plaćama, a žena na rukovodećim pozicijama je svega 18 posto. Kućanski poslovi, briga o obitelji i starima te nemoćnima je na ženskim plećima. U novinarskoj profesiji, televizijskom miljeu za koji kažu da je ženska profesija – nema ravnopravnosti. Redateljice, scenaristice ili novinarke tretiraju se kao pomoć muškarcima, manji su im budžeti za filmove, nisu zanimljive medijima.
U politici je pak najžalosnija situacija. Ne postoji 50 -50 posto, metoda patentnog zatvarača, po kojemu bi na izbornim listama bilo jednako žena i muškaraca u naizmjeničnom redoslijedu. Kako će muškarac prepoznati da je ravnopravnost spolova i ‘muško pitanje’? Tako što će mu se na to ukazati. Neke tribine iz prošlosti, kada je naše društvo započelo ‘senzibilizaciju javnosti’ po pitanju ravnopravnosti nosile su naslove ‘Uloga muškarca u ostvarivanju ravnopravnosti spolova – suzbijanje diskriminacije’.
Što Hrvatska treba učiniti kako bi ojačala institucionalnu podršku žrtvama diskriminacije temeljem spola, odnosno ženama koje su prema svim pokazateljima višestruko diskriminirane u RH u području rada i zapošljavanja, sudjelovanja na mjestima odlučivanja te su i dalje žrtve rodno uvjetovanog nasilja?
Stanojević: Na ovo pitanje će najbolje odgovoriti Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić. Mišljenje koje sam ja formirala prema podacima koje sam prikupila i sudjelovajući na projektima ili konferencijama jest da bez edukacije nema pomaka. A poslijedično smatram da žene ne smiju prihvatiti ulogu žrtve. Iz te pozicije mogu izaći samo ako se dobro informiraju i koriste institucije da bi sankcionirale rodno uvjetovano nasilje – znanje je moć!
Ipak, ništa bez edukacije. Mislim, mi nemamo građanski odgoj, a u medijima od renomiranih TV novinara možete čuti kada se obraćaju političarki ‘vi kao pametna žena’. Sigurno tako ne bi razgovarali s političarom jer se to podrazumijeva. Djeca nisu svjesna niti roda, niti spola, niti ustavnog načela ravnopravnosti spola. Nema kulturnog, uljuđenog govora u javnom prostoru, nema znanja i nema dovoljno točnih informacija.
Zašto mnogi ne shvaćaju da seksizam ne može biti duhovit, a u tome prednjače reklamna industrija i mediji?
Stanojević: Seksizam nije duhovit. Mislim da nam nedostaje ukusa, ali to se događa kada nema kritike. Nema dovoljno kritike.
Premda je rodna podjela neodrživa i Hrvatska bez obrazovanja za rodnu ravnopravnost ne može računati na bolju budućnost, zašto je rad na području osvještavanja djece i mladih o ravnopravnosti uvelike na plećima civilnog društva i kako stojimo kad je riječ o pravima transrodnih i interseksualnih osoba?
VEZANE VIJESTI
Stanojević: Kada pogledate unatrag, naše se društvo razvija. Moja generacija (generacija 78′) još nije znala što je to transrodnost, a možete si misliti kako su naši roditelji znali o transrodnim i interseksualnim osobama. Društvene promjene su spore, svakih 25 godina se nešto promijeni, otkrije, postane dio politike i zakona. Naše društvo je konzervativno, a konzervativci su protiv progresije. Moj stav je liberalan i ja gledam na ta pitanja ovako: svi ljudi koji plaćaju porez u RH trebali bi imati sva prava. Prava transrodnih i interseksualnih osoba se promiču polako. Najviše o tome mogao bi reći Noah Pintarić trans*aktivist koji je hrabro pokrenuo udrugu Trans Aid. Ono što ja znam jest da ti ljudi nisu jednakopravni.
“Način na koji govorimo, pišemo, sastavljamo rečenice i pojmove, kao i rod u kojem pišemo o sebi, ustvari je naš psihološki odraz stanja svijesti u kontekstu društva, naše okoline”, – o ‘Jeziku, rodu i spolu’ da nam pojete danas, što biste rekli?
Stanojević: Snimali smo djecu koji nisu znali izgovoriti ‘feministkinja’, neki ni ‘feministica’, sigurna sam da nemaju pojma što je to ‘feminist’. I dalje se izražavamo onako kako mislimo i po načelima po kojima živimo. Tako će biti sve dok ne shvatimo da su to naša prava i da društvo treba gurati u tom smjeru. Mladi bi trebali znati zasluge feministkinja. Žena koje su se izborile za pravo glasa, rad u državnom službama, jednake plaće što se nije dogodilo samo po sebi. Vokabulara nedostaje onda kada nema znanja. Inače, Noah i ja smo snimali i film ‘Jezik, rod i spol’ i sada film za Pravobraniteljicu ‘Ravnopravnost’ – jer mi ne odustajemo od proširenja vokabulara, moći govora i jezika.
