Vlasta Paulić jedna je od tisuća volonterki koja posljednjih tjedana u svoje slobodno vrijeme pomaže izbjeglicama na području Hrvatske.
Tome je iskustvu posvetila vrlo dojmljiv status na Facebooku, koji, uz njezino dopuštenje, prenosimo gotovo u cijelosti:
VEZANE VIJESTI
“I evo nas ljudi u oktobru, ma šta evo nas, već smo jedan tjedan dobrano odradili. Ne čitam već tjednima novine, nemam vremena, ali kažu mi ljudi da su se novine umorile od izbjegličkih priča i bacile na predizbornu kampanju. Uvijek je tako, vijest ne možeš prožvakavat unedogled, il dajte senzaciju pa ćemo vam objavit, ili tragediju. Ko još piše o zaboravljenom drugarstvu? Ili danima uvijek isto o rijekama ljudi koje prolaze? Ne mogu ni novine svaki dan objavit vijest da smo nekom pronašli cipele koje pašu, ili da smo obukli nekom klincu čarapice. Kužim ja to, novine. Naučila sam putem. Veli mi tata da gleda televiziju i da stalno pokazuju kako Opatovac super funkcionira, ko urica, veli. Falabogu, reko, neka ga. Tako i treba bit. Ne snimaju vas baš u Bapskoj, veli tata. Ja reko snimaju, snimaju, otkad je Crveni križ postavio onaj svoj šator ispred buseva koji su dali lokalnom Caritasu iz Bapske da dijeli čaj pa izgleda ko da se nešto događa, odjednom se nekim čudom stvorile i kamere koje sad smiju unutra. Al dobro sad. Ko će se vječito tuć s rogatima, neka ih. Nek uživaju.
“Smijem se, ljudi moji, ko da nikad veće sreće nisam doživila od ove neopisive tragedije kojoj svjedočimo”
U nekom drugom svemiru sam se sad trebala pakirat za Tajland. Smiješno mi je sad to. Ko da nije moj život. Razmišljam o tom septembru, rujnu, kako hoćete. Sad tu u suhom stanu u Zagrebu. Nije doduše baš toplo jer nam još nisu upalili grijanje, naša nova cimerica iz Škotske, gospođa u kasnim pedesetima, hoda okolo bosonoga i veli da je njoj ovo ljeto i smije mi se šta hodam u dvije veste i šlafroku zamotana u deku ko neka baba. Otišla žena jučer u HNK u natikačama i lajbeku. … Koja carica. Mi je gledamo i smrzavamo se. Fala isusu pa ne živim u Škotskoj, pa umrla bi.
Al nije to taj rujanski septembar. Nego ovo: pod a), ja magarac, smršavila sam pet kila i gledam te slike i tako sam iznurena da se ne prepoznajem, i bratemili stvarno nisam baš lijepa, al gledam te slike i na svakoj slici se smijeeem, smijem se ljudi moji ko da nikad veće sreće nisam doživila od tog slavonskog blata i kiše i ove neopisive tragedije kojoj svjedočimo. Malo shizofreno, mislim si, i nije mi baš jasno, ali eto. Ne mora ni meni baš sve bit jasno u životu. Pa onda: nepoznati dečko koji me zvao kad je stigo u Breganu autom s pesom na prednjem sjedalu i donio cijelu svoju opremu za kampiranje nakon našeg očajnog apela da su izbjeglice, uključujući i djecu, spavale pod ceradama i u lokvama cijelu noć. Došo i ostavio. I otišo. Svaki dan ga se sjetim s najčišćom ljubavlju ikad.
Onda moj prijatelj koji je došo u subotu večer prije tog s curom i donio svoju vreću i karimat. Kasnije mi šalje poruku: ja sam isto prešo Savu ko izbjeglica. Nisam mogo ostat, nisam ovo mogo gledat, previše bolnih uspomena. Al je došo, ljudi moji. Došo i pomogo. E on je meni isto car, samo da znate. Netko je spavo na suhom zbog vas, ljudi. Hvala vam na tom. Ljudi koji su nepoznate ljude stavili ispred svojih hobija, svojeg komfora, svojih vreća, šatora, vesti, tenisica koje su vjerojatno pažljivo birali po netu i tražili tjednima. Od svojih plaća. Za svoje male užitke kojih u ovoj Hrvatskoj baš nema puno kad svi nekako jedva spajamo kraj s krajem. Došli i ostavili. Kako da ih ne volim? Kako da ne volim sve one koji su sjeli u aute, platili sami benzine i autoceste, navukli buce i zapeli u Bapskoj, nasred ceste, ostali radit bez plaća, ostali spašavat donacije od vlage i kiše kako god znaju i umiju kad već nemamo ta nesretna velika skladišta jer svijet funkcionira tako da svašta možeš dobit ako imaš žig i birokratsku mašineriju, a tako malo ako imaš samo srce?
Al’ ne daju se.
Briga ih za tamo neke mašinerije. Tamo mažu marmeladu na kruh i zafrkavaju se dok nas napadaju ose da bi dali ljudima doručak i plastičnu čašu s mlijekom. A tu i tamo se mimo njih prošeću neki Varge i Ostojići, važni, suhi i čisti. Neki put puknu jer im bude previše, pa naprave možda nešto krivo, al kako bi reko moj novi prijatelj Sven kojeg sam upoznala na Bregani, ma dobro je, pa sve je to ljudski. Tih ću se stvari sjećat iz tog septembra, rujna, kako hoćete. Nisam patetična (ma vjerojatno jesam, al šta ću vam ja). Nego ponosna.
Baš sam ponosna. Na tu Hrvatsku koju sam ovaj mjesec upoznala. A ne znam kad sam zadnji put bila ponosna na Hrvatsku. Pa na tu našu policiju. Bože dragi, koji su ti ljudi zakon. Morate znat da su zakon. Stvarno jesu. Nikad ih više neću gledat istim očima, nikad. Na lokalce iz Bapske koji vuku volontere doma otuširat se i odspavat nakon tjedan dana na terenu. Na dečke iz civilne zaštite iz Iloka svaki put kad nam uzmu kutiju iz ruku i vele “nemoj ti, ja ću, ionako samo tu sjedim”. Na onu curu policajku koja se uključila u lanac kad smo prebacivali stotine litara vode na drugu stranu kampa.
To su te ljudske priče: kad ti nije posao, a svejedno napraviš.
A oko tebe nekakve važne face kojima je poso, a ne naprave. Pa te ostave da radiš ti, jer eto, zašto ne kad si već tu? Septembarska priča je i svaka cipela koju nađeš a da nekom paše na nogu. Svaka plastična čaša koju si pobrao s ceste da bude ljepše i urednije, a mogo si se pravit da je ne vidiš ili je šutnut nogom. Al nisi. Ti što to nisi napravio, ti što to nisi napravila: carevi ste mog malog svemira. Pitaju ljudi jel teško na terenu, pa šta da ponesu, pa šta da očekuju: ma šta bi bilo teško, ljudi dragi. Predivno je. To su ljudi iz onih pjesmica dječjih kad smo bili mali pa su nas učili da se male ruke slože pa smo to kasnije putem zaboravili i krenuli gledat šta mi imamo od tog, jer su nas razočarani stariji uvjerili da su nas zapravo učili gluposti i da to ne postoji. E pa eto, postoji. Svi ti ljudi iz tih pjesmica postoje i s osmijehom na licu rade u Bregani, u Bapskoj, u toj mojoj novoj Hrvatskoj koju tek upoznajem. Kaže meni tata da sam dijete naivno, al nisam, tata. Energija stvara energiju. Ma uostalom, šta i da jesam? Reko mi jedan Austrijanac u Bregani u 4:15 ujutro sa te subote na nedjelju, te noći šta je neću zaboravit dok sam jebeno živa, te noći koje ću vjerojatno jednom isplakat na nekakvim terapijama: stani. dosta. Dio mogućnosti da nastaviš funkcionirat u ovoj priči jest i da shvatiš kad moraš stat i da ne možeš spasit sve. Dani se. Ko spava u lokvi, spava. Stani. Nemate više mjesta u šatorima, nema ih dosta. Pusti ih.
Pa sam ih pustila.
Pustila sam ih, ljudi moji. Pustila sam ljude da spavaju u lokvama na kiši jer nisam imala ne stan, ne sobu, nego mali ceradni krović s podom od najlona gdje bi ih zgurala. Ja i jedan drugi Austrijanac stajemo, nakon cijele noći trčanja: imam četvero ljudi! Jel imaš četiri mjesta? Ja kako se ogledam oko sebe, manično. Četiri mjesta… nemam. Nemam. Stalno ponavljam ljudima tu priču. Mora da je trauma kad je stalno ponavljam. Kružim mislima oko nje svaki put kad se osjetim umorno, pa krenem iznova. Zbog tih ljudi koji su drugo jutro kašljali i kihali oko nas. Još sam dvaput vidjela tog Austrijanca nakon te noći, oba puta u Bapskoj. Cijeli tjedan na poslu, noćna vožnja od 10-12 sati i evo ih, ekipe iz Graza, smiju se i nose sve šta su skupili. I ruke, nenaspavane, umorne ruke: evo vam naše ruke, ljudi. Balkanska ruta kroz koju prolazi jedina prava Europa, nema više nijedne druge u mojoj glavi. Ne postoje Briseli, Angele, političari, predizborne kampanje. Nemojte smiješni bit. I svaki put kad se vidimo naš zagrljaj je dug, traje minutama, ne puštamo se. Ne puštamo se i hranimo se snagom onog drugog, čvrsti stisak: tu smo. Tu sam. Vratio sam se. Vidim. I ja sam tu. Tu smo. Idemo dalje. I to je to; vidim ga možda još jednom prije nego ode, ako i to. Nemaju oni više toliko posla u tim internacionalnim šatorima bliže granici otkako im je sanitarna inspekcija zabranila da dijele tople obroke i vrući čaj. Nama čaj nisu zabranili dijelit. Ni ovima iz Caritasa u šatoru Crvenog križa. Ili možda jesu pa ih ignoriramo? Pojma nemam. Ali znam da oni ne smiju. Jel ima smisla?
Nema smisla.
Rijetko što od tih pravila, zabrana, birokracija, podmetnutih nogu ima smisla ikome, a još ponajmanje nama tamo. Ja znam da bi ja dijelila taj čaj da sam ja u tom šatoru, ma prkosno bi ga dijelila jer sam prkosna i tvrdoglava, pa makar me uhapsili zbog vrućeg čaja. Jer nema smisla, ljudi, kužite? Nema smisla. Zato mi je car i švedski kuhar koji je prije tjedan dana reko “ja ću tim ljudima kuhat dok me ne uhapse”. To je septembar. Veli mi nedavno netko kako mu je reko neki policajac da se naši boje da su tamo “informanti”. Špijuni. Mlađahni špijuni iz europskih zemalja koji voze po 10-20 sati da pomognu. Neki nahero postavljeni James Bondovi, mora da je nešto pošlo gadno krivo u špijunskoj industriji. Pa jeste vi ljudi normalni?! Odrasli koji su zaboravili te dječje pjesmice pjevaju pjesmu paranoje, straha, podmetnutih nogu, zabrana i baš mi ih je nekako žao. Znam da taj svijet obično pobjeđuje, i neka mu, nek pobijedi, šta ću mu ja. Tužni su to trijumfi onih koji su već odavno odustali. Al dajte, ljudi, kad učite svoju djecu dobroti, dajte prešutite onaj dio gdje to sve nije istina. Jer lagaćete im. Kad vam kažem, stvarno ćete lagat.
Znate ko mi je još carica? Ova jedna žena za koju sam jučer čula da je uzela nešto dana od godišnjeg da dođe u Bapsku preko tjedna jer je čula da tad fali ljudi. Svoje dane slobodne od proždirućeg kapitalizma, svoje prekovremene sate pretvorene u slobodni dan. Jel vidite vi što sve ljudi poklanjaju, jel shvaćate? Lako je pokloniti viškove. Ovi ljudi poklanjaju ono što im je najvrijednije. Ne poluraspadnute cipele i šatore s poderanom ceradom. To vam je Isus, katolici. To vam je crkva, kršćani. Te Bapske, ti ljudi. Ti stranci špijuni koji ne smiju smrznutim ljudima dijelit vrući čaj. Bar je mene tako baka učila, a vas cinične interpretatore istine i pjesmica koje učite svoju djecu, evo najiskrenije, ko… Ništa vam, ama baš ništa ne vjerujem, nosite si to doma i valjajte se u svojoj mržnji, svom strahu. Al žao mi vas je. I stiže zima, važna, velika Europo. Razmislite šta će vas grijat. I dobrodošli u listopad. Što ćete reć djeci i unucima kad vas jednom upitaju gdje i kako ste ga proveli?
I eto ispalo patetično.”
