Oglas

KOMENTAR TJEDNA

Nepravda za Ukrajinu

author
Miroslav Filipović
29. stu. 2025. 09:01
N1 HR Kolumna.png
Yuriy Dyachyshyn/AFP/N1

Čini se da je blizu primirje u Ukrajini. Primirje, jer mira po svemu sudeći ondje neće biti čak i da se potpiše pet mirovnih sporazuma. Nijedan takav ne jamči potpuni mir toj izmučenoj zemlji sve dok u susjednoj Rusiji na vlasti bude Putin ili netko iz njegovog šinjela nakon njega.

Oglas

U ovom trenutku svima u Ukrajini i Europi na prvom je mjestu da ondje bude postignuto primirje, da svi bar nakratko odahnu ili, budimo realni, predahnu.

Mirovni plan za Ukrajinu Donalda Trumpa u svim verzijama koje dolaze do javnosti, svakodnevno se mijenja. Čas ima 28 točaka, čas 19, neprestano biva dorađen, dograđen, srezan, prilagođen, što sve svjedoči koliko je rusko-ukrajinski čvor zapetljan. Trump ga, čini se, pokušava raspetljati kao biznismen nastojeći isposlovati što je više moguće za SAD i za sebe (obećao je brzi mir, nada se Nobelu) također i za 'poslovnu partnericu' Rusiju - takav je zasad dojam - više nego za Ukrajinu. A njoj što ostane, ostane.

A kako stvari stoje, neće joj puno ostati od onog teritorija koji ne kontrolira ili ga jedva kontrolira, jer je iscrpljena i pod pritiskom da na to pristane kako ne bi izgubila i više.

Neprihvatljivo, a neminovno

Tragedija rata u Ukrajini i nastojanja da bude zaustavljen leži upravo u tome što bi napadnuta zemlja morala prihvatiti većinom neprihvatljive uvjete i pristati na većinom nepravedan mir jer (joj) se trenutno to nameće kao jedini razumni način da se primiri i 'odobrovolji' goropadni agresor.

Nažalost, takva je sudbina Ukrajine još otkako je 24.kolovoza 1991. godine, prva nakon baltičkih republika, proglasila neovisnost od Sovjetskog Saveza. A samo radi podsjećanja, četiri mjeseca kasnije bila je prva članica UN-a koja je priznala neovisnost Hrvatske.

Njen sukob s Rusijom još dugo će tinjat ili plamtjeti. Uostalom, traje već jedanaest godina, samo što je ovaj čin od proljeća 2022. brutalniji i krvaviji od prvog.

Brzezinski je predvidio

Krim, Donjeck i Luhansk vjerojatno nisu konačni Putinov cilj u Rusiji. Ma koliko velika bila, imperijalno ambiciozna Rusija bez Ukrajine ne može geopolitički i geostrateški biti ono što smatra ili umišlja da svojom veličinom zaslužuje. O tome je još tridesetak godina pisao Zbignew Brzezinski, američki diplomat, geostrateg i stručnjak za vanjsku politiku, koji je nedugo nakon raspada Sovjetskog Saveza pronicavo predvidio poslijehladnoratovske poteze na golemoj euroazijskoj 'šahovskoj ploči'.

U knjizi "Velika šahovska ploča" iz 1997. godine on je uočio preslagane figure i ulogu Ukrajine kao buduće 'geopolitičke osi'.

Geopolitičke osi po njemu su "države čiji značaj izvire u manjoj mjeri iz njihove snage i motivacije, a više iz osjetljivosti njihove lokacije i posljedica kojima njihova nesigurna pozicija može utjecati na ponašanje geostrateških igrača".

Pa nastavlja Brzezinski u svome uvidu iz 1997., dvije godine prije stupanja Vladimira Putina na rusku pozornicu: "Bez Ukrajine Rusija prestaje biti euroazijskim imperijem. Rusija bez Ukrajine još uvijek može težiti imperijalnom statusu, no u tom bi slučaju taj imperij bio pretežito azijska imperijalna država (…) No, ukoliko bi Moskva uspjela vratiti nadzor nad Ukrajinom, s njenih 52 milijuna stanovnika, znatnim prirodnim bogatstvima i izlazom na Crno more, Rusija bi automatski ponovno stekla sve što joj je potrebno za stvaranje snažne imperijalne države, obuhvaćajući Europu i Aziju. Gubitak samostalnosti Ukrajine imao bi izravne posljedice na središnju Europu, a Poljska bi se pretvorila u geopolitičku os na istočnoj granici ujedinjene Europe."

Blagoslov i prokletstvo položaja

Nažalost, Ukrajina plaća visoku cijenu svojih povijesnih i geopolitičkih statusa. Rusija je njena crna sjena, kao što i Kremlj smatra Zapad takvom sjenom koja mu se previše približila. Istodobno u toj bespovratnoj situaciji, Zapad (Europa) Ukrajinu ohrabruje i ustrojava kao svoju karaulu naspram kremaljskog režima.

Ti dublji i dugotrajniji odnosi nadilaze epizodnost primirja i eventualnih mirovnih sporazuma. Silno je potrebno da do njih dođe, ali ujedno biva jasno da na takvom miru, a naročito primirju, neće ostati. Stat će samo kada i ako u Rusiji umjesto despotske bude demokratska vlasta ili nešto najbliže tomu, s obzirom da dublje demokratske tradicije ondje i nema.

Ukrajina, vjerojatno više od ijedne zemlje na euroazijskoj ploči, pokazuje kako geografski položaj istodobno može biti blagoslov i prokletstvo.

Stoga je sada u toj dvojakoj poziciji koju i Trumpova Amerika i Putinova Rusija proračunato koriste u svojim planovima. Ili, možda, jednom zajedničkom? Na nepravedan mir, zapravo primirje, Kijev će praktički morati pristati jer u rješavanju ovako zapletenog konflikta drugačije ne ide. Pitanje je, samo, s kolikim udjelom nepravde.

PROČITAJTE JOŠ

Teme

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare

Pratite nas na društvenim mrežama