U Njemačkoj postignut dogovor o mirovinskoj reformi. Kako će sve izgledati?

Njemačka vladajuća koalicija, sastavljena od CDU-a, CSU-a i SPD-a, uspjela je kasno sinoć postići kompromis oko sporne mirovinske reforme. Nacrt zakona bi se još ove godine trebao naći na dnevnom redu parlamenta. Planirano je da se stopa mirovine u odnosu na plaću do 2031. zadrži na 48 posto.

No u popratnom dokumentu uz planirani mirovinski zakon obećava se temeljita mirovinska reforma iduće godine. Time se izlazi u susret Mladoj uniji (Junge Union, JU), podmlatku CDU-a i CSU-a koji se oštro protivio prethodnom planu da se stopa mirovine u odnosu na plaću od 48 posto zadrži i nakon 2031. Članovi JU-a su upozorili da bi time nastali milijardski troškovi koje bi otplaćivale buduće generacije.

Mlada unija u Bundestagu ima 18 zastupnika, što znači da bez njezinih glasova nije moguće usvojiti nove propise o mirovinama, piše DW.

Posebna komisija za mirovinsku reformu

Kako bi buduća reforma trebala izgledati, time bi se trebala baviti posebna komisija koja bi trebala biti osnovana još ove godine i koja bi već do kraja drugog tromjesečja 2026. trebala iznijeti prijedloge. U drugoj polovici sljedeće godine reforma bi potom trebala ići u zakonodavnu proceduru, najavio je kancelar Friedrich Merz.

Tema nove komisije će biti i viša starosna dob za odlazak u mirovinu. Za koalicijskog partnera SPD to je dosad zapravo bio tabu.

Naglasak bi se ubuduće trebao staviti na privatno mirovinsko osiguranje kao dodatak uz zakonsku mirovinu. Dividendama paketa dionica u vrijednosti od deset milijardi eura savezna bi vlada trebala poduprijeti izgradnju privatne štednje kod mlade generacije. U tom kontekstu kancelar Merz je najavio stjecanje dionica države u Telekomu, Njemačkoj pošti i Commerzbanku.

Kakva je regulacija u drugim europskim zemljama?

Europska unija polazi od toga da će broj stanovnika u državama članicama, uz stabilnu imigraciju, sa sadašnjih 451 milijun pasti na oko 432 milijuna 2070. godine. Istodobno udio starijih osoba rapidno raste. Već danas je u mnogim zemljama Europe otprilike četvrtina stanovništva stara 65 godina ili više. No ako broj radno sposobnih ljudi pada, sve manje zaposlenih mora financirati sve veći broj umirovljenika.

Sigurno je jedno: postojeći mirovinski sustav, baziran na tzv. generacijskoj solidarnosti, u kojem se doprinosi zaposlenih izravno prosljeđuju umirovljenicima došao je do svojih granica. Već danas u Njemačkoj i mnogim drugim državama EU-a tek nešto više od dva zaposlenika uplaćuje doprinose za jednog umirovljenika. U budućnosti će se taj odnos pogoršati.

Državni proračun kao financijer mirovina

Budući da mirovinski doprinosi zaposlenih nisu dovoljni za financiranje svih mirovina vlade moraju mirovinsko osiguranje potpomagati i poreznim novcem. U Njemačkoj je ove godine ta subvencija iznosila znatno više od 100 milijardi eura i mogla bi do 2040. narasti na preko 150 milijardi - to bi bilo oko šest do sedam posto BDP-a. Italija trenutačno u Europi najviše troši na mirovine - gotovo 16 posto BDP-a.

Švedska i baltičke države svjesno su se odlučile za drugačiji pristup. Njihove mirovine uvelike slijede jednostavnu logiku: samo ono što se uplati, može se i isplatiti. Padaju li prihodi zbog demografskih kretanja, to se odražava na prilagodbu mirovina.

Ta računica je dobra za državni proračun, ali donosi i socijalne probleme. U baltičkim državama relativne stope siromaštva u starosti su među najvišima u Europi, jer mirovine ne prate rast plaća i cijena.

Devet država EU-a danas povezuje dob za odlazak u mirovinu s očekivanim životnim vijekom - među njima Danska, Nizozemska, Estonija i Slovačka. OECD dugoročno računa da bi se zakonska dob za odlazak u mirovinu u više zemalja mogla povećati na oko 70 godina ili više.

Nizozemska i Danska – najodrživije financiranje

Mirovinski sustavi u Europi složeni su. Mnoge države imaju mješovite sustave koji kombiniraju mirovinske doprinose, ulaganja kapitala i osnovnu socijalnu sigurnost.

Danska i Nizozemska često se navode kao suprotnost mirovinskom sustavu financiranom samo iz doprinosa. Obje imaju državnu osnovnu mirovinu za svakoga tko je živio u zemlji. Ta mirovina nije financirana doprinosima, nego porezima. Time se proširuje krug onih koji uplaćuju u sustav, bez izuzetaka. U Njemačkoj, primjerice, samozaposlene osobe i državni službenici ne moraju uplaćivati u državno mirovinsko osiguranje.

Mirovine koje nadilaze iznos osnovne mirovine gotovo su u potpunosti pokrivene ulaganjem kapitala. Zaposlenici preko poslodavca uplaćuju u kolektivne mirovinske fondove koji novac ulažu na tržištima kapitala. Dodatno je moguća i privatna štednja. No istina je i to: ti mirovinski fondovi ovise o kretanjima na financijskim tržištima.

Nakon pada Željezne zavjese, nekoliko srednjoeuropskih i istočnoeuropskih država tražilo je alternative za svoje mirovinske sustave financirane doprinosima. Poljska i Mađarska uvele su 1990-ih i 2000-ih obvezne elemente pokrivene kapitalom, u kojima je dio mirovinskih doprinosa odlazio u privatno upravljane fondove. Tijekom financijske krize i u politički napetim vremenima obje su zemlje te reforme velikim dijelom povukle: ušteđena sredstva vraćena su u državni mirovinski sustav.

Rizik od siromaštva raste

Cilj reformi jest zajamčiti financijsku održivost sustava i u budućnosti. No bez obzira na odabrani put, očekuje se da će buduće mirovine u odnosu na plaće biti relativno niže, osim ako se ne bude radilo dulje ili privatno štedjelo za starost.

OECD navodi za prosječnog zaposlenika u Europi srednju neto stopu mirovine od oko 61 posto u odnosu na plaću. Dakle, u mirovini osoba dobiva oko trećinu manje novaca nego kada je radila. No postoje jaka odstupanja: dok je u Estoniji, Litvi ili Irskoj ta stopa djelomično ispod 40 posto, zemlje poput Nizozemske, Portugala ili Turske dosežu vrijednosti iznad 90 posto. Njemačka, Francuska i Švedska nalaze se u sredini.

Međutim, za životni standard u starosti presudni su i privatna štednja i vlasništvo nad nekretninama, zbog čega se niske državne mirovine u nekim zemljama mogu ublažiti tom dodatnom ušteđevinom.