Nakon pet godina priprema i oko godinu dana snimanja redateljica Tiha K. Gudac predstavlja na ZagrebDoxu novi dokumentarni film, "Žica", koji podsjeća da problem emigranata koji prolaze kroz Hrvatsku na putu za Europu nije nestao, iako u medijima zbog pandemije prolazi 'ispod radara'.

“Mnoge važne teme pale su u drugi plan, sekundarnih žrtava pandemije bit će previše na raznim područjima, a jedan dio te priče svakako su oni koji trpe posljedice humanitarne katastrofe uz naše granice. Nažalost, niti jedan od problema koji su sada manje prisutni u medijima nije nestao”, rekla je Gudac u razgovoru za Hinu.

Njezin film prikazuje zajednicu ljudi koji žive oko rijeke Kupe na dijelu gdje je ona prirodna granica između Hrvatske i Slovenije. Stoljetni suživot na tom području počinje se mijenjati postavljanjem žilet žice kao zida koji bi, kaže redateljica, tobože trebao štititi Europu od dolaska ilegalnih migranata.

“Emigranti počinju svakodnevno prelaziti granicu bez obzira na žicu, a ona istovremeno uništava ljude i prirodu kupske doline”, rekla je o temi filma kojega opisuje kao “pokušaj hvatanja trenutka ponavljanja povijesti na Vratima Europe”.

U tom se opservacijskom dokumentarcu zajednica bori za vlastiti opstanak, daleko od očiju birokracije koja ju je na to osudila. Autorica je najviše vremena provela sa žiteljima kupske doline, no bili su tu i ilegalni emigranti te manjim dijelom ljudi koji s njima žive na hrvatsko – bosanskoj granici, s koje oni, pretežno pješice, kreću ka Kupi i kasnije Europi. Većina ih ne želi ostati u Hrvatskoj, već idu prema bogatijim zemljama.

Gudac smatra kako je problem emigracije veći od svih nas, a zbog specifične geografske pozicije i vanjske granice Europske unije stavljeni smo u nezavidan položaj tampon zone. “Europa bi se problemom emigracije trebala pozabaviti temeljitije i iskrenije jer ne vidim da će se situacija uskoro promijeniti”, rekla je.

Mnogi dođu, uzmu par kadrova i nestanu, kao da su bili na safariju

Snimanje filma nije bilo lako, a uvjeti na terenu mijenjali su se ponajviše pojačanjem intenziteta dolazaka emigranata, broj dozvola potrebnih za snimanje na graničnom području postao je veći s intenziviranjem emigrantskog vala i podizanjem tenzija na granicama, pa je bilo puno kontrola.

Kontakt s emigrantima redateljica je ostvarila u Velikoj Kladuši i Bihaću, koji već dugo žive pod pritiskom emigrantskog vala. Kaže da nije bio problem susresti se s njima, ali mnogima od njih filmska kamera nije draga. “To je razumljivo jer mnogi dođu, naprave nekoliko kadrova i nestanu kao da su bili na safariju”, napomenula je.

Ona je imala drugačiji pristup, pokušavši se prijateljskim vezama spojiti s ljudima koji će osjetiti da to što će s njom podijeliti ima nekog smisla. “Nadam se da sam opravdala dano mi povjerenje. Dojmilo me se veliko gostoprimstvo svih ljudi koje sam snimala”, rekla je.

Napominje kako, iako je “Žica” film u kojem je pokretač događanja aktualna seoba naroda, njegova priča ima univerzalnu dimenziju vječne borbe tzv. malog čovjeka i sistema te brisanje ljudskog lica iz slike velikih problema.

Sličan je i njezin prvijenac, “Goli”, koji kroz osobnu priču govori o društvu i politici. Upravo joj je iskustvo s tim filmom koji, kao i “Žica”, prikazuje kako situacije krize otkrivaju različita lica čovjeka, pokazalo da film može napraviti promjenu, na osobnoj razini i na razini sistema, čak i ako su koraci mali. “Kada u to ne bih vjerovala ne bih nalazila motivaciju da se bavim dokumentarnim filmom”, rekla je.

“Do sada se pokazalo da je ‘Žica’ okidač za otvorenu raspravu koja se ne zadovoljava  jednostavnim kategorizacijama. Ako se to nastavi bit ću još zahvalnija što film postoji i što sam mogla raditi na njemu”, ustvrdila je..

Osim društveno relevantnih tema zanima ju raditi stvari koje uveseljavaju i motiviraju da na svijet gledamo malo opuštenije i osim nepravde gledamo i ljepotu i toplinu te želi nastaviti “balansirati na tim tračnicama”.

Ništa ne može zamijeniti susret s publikom uživo

Između filma “Goli” i njezinog novog uratka prošlo je sedam godina, što objašnjava time da nije htjela raditi nešto samo zato što mora. “Režirala sam i pisala dokumentarne formate za HRT, razvijala projekte koji nisu zaživjeli, no važno je da je film nakon jako puno truda cijele ekipe ovdje jer je i to u mnogim trenucima bilo neizvjesno”, istaknula je.

Film je dio autorske ideje i većeg projekta “Granice” belgijskog producenta Frederika Nikolaia koji je okupio šest europskih redatelja i dao im zadaću da naprave priče o svojim granicama. Projekt će rezultirati sa šest kraćih epizoda TV serijala o granicama koje će se emitirati na europskim TV postajama. Neke od tih epizoda razvile su se više i postale nezavisni filmovi.

Svjetsku premijeru imao je na najvećem festivalu dokumentarnog filma u Muenchenu, no kako se u potpunosti održao online, više je reakcija bila nakon nedavne austrijske premijere na festivalu u Linzu pred publikom uživo. “Ništa ne može zamijeniti otvoren i osoban razgovor”, smatra redateljica.

Priliku za takav susret imat će na ZagrebDoxu u četvrtak – nakon projekcije “Žice” u 20 sati u Kinu SC, uslijedit će razgovor s publikom.

Gudac kaže da podupire trend sve većeg broja redateljica dokumentarnih filmova, što se vidi i u njihovoj zastupljenosti na festivalu, no željela bi da se on dogodi i na igrani film te režiju reklama.

“Radim na raznim snimanjima i setovima nekih petnaestak godina, pretežno samo s ljudima koji se prema svima u ekipi odnose s jednakim uvažavanjem i poštovanjem bez obzira na spol. Set je dominantno muško okruženje, no žena je sve više, pogotovo u produkciji”, napomenula je.

Dodala je i kako od puno reklama koje je producirala, na setu u Hrvatskoj nikada nije imala žensku direktoricu fotografije, a redateljicu samo jednu, dok su se neke kolegice njene generacije koje žive  i rade u inozemstvu već profilirale kao uspješne direktorice fotografije i redateljice na visoko komercijalnim projektima.

“Nadam se da će se ova situacija uskoro promijeniti i da će ženska solidarnost u komercijalnoj sferi imati neki utjecaj i u Hrvatskoj”, dodala je.

Po njezinim riječima, generaciji kojoj pripada i novijoj svakako je puno lakše nego onima koji su radili prije osnutka HAVC-a, prije poticanja europskih koprodukcija, otvaranja tržišta i sveopće digitalizacije.

“Bez obzira na opću dostupnost medija, ozbiljan rad na filmu podrazumijeva život u stalnom stanju izazova, spremnost na pokušaje i promašaje i na to da ćeš biti odbijen. Put je teži, ali na koncu može biti vrlo plodonosan”, poručila je mlađim filmašima, kojima i predaje te “pored konkretnih stručnih znanja pokušavam prenijeti da je u toj profesiji, osim pitanja kako, na osobnoj razini vrlo važno imati jasan odgovor i na pitanje zašto”.

Tiha Gudac (Zagreb, 1982.) redateljica je, scenaristica i producentica sa sjedištem u Hrvatskoj. Magistrirala je produkciju i stekla prvostupničku diplomu iz poslovnog marketinga.

Kao redateljica, scenaristica i istraživačica prvenstveno radi na dokumentarističkim projektima, dok je u svojstvu producentice samostalno producirala i radila na igranim, dokumentarnim, animiranim i komercijalnim filmovima te formatima za TV.

Debitirala je filmom “Goli” 2014. godine, koji je osvojio brojne međunarodne festivalske nagrade i doživio međunarodnu kino, TV i edukativnu distribuciju. Kao gostujuća predavačica govori o razvoju dokumentarističkih projekata i komercijalnoj TV produkciji.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.