Kako novi film Paula Thomasa Andersona prenosi viziju jednog od najvećih američkih pisaca na veliki ekran

Hajdemo to odmah raščistiti: One Battle After Another, novi blockbuster s Leonardom DiCaprijem u glavnoj ulozi, u režiji Paula Thomasa Andersona, adaptacija je Thomasa Pynchona, piše The Nation u osvrtu na jedan od najiščekivanijih filmova godine.

Nije mu to prvi Pynchon – njegov Inherent Vice (2014) bio je gotovo doslovna inscenacija autorova plažnog noir-detektivskog romana – ali ovaj novi film djeluje, nekako, još vjernije Pynchonovu duhu.

Iz Pynchonova romana Vineland iz 1990. Anderson posuđuje osnovnu zamisao: skupina kontrakulturnih autsajdera koji žive u ilegali, čiji život na marginama biva poremećen povratkom starog državnog progonitelja, oličenja one američke figure vlasti i represije koja se uobičajeno naziva „The Man“. Pynchonovo djelo prebacuje radnju između šezdesetih – kada studentski radikali na kalifornijskoj obali stvaraju vlastitu „državicu“ posvećenu surfanju i rock’n’rollu – i Reaganovih osamdesetih, kada je taj uzavreli naboj uglavnom bio ili prodan, ili izgorio. Anderson ide korak dalje i priču smješta u sadašnjost, s aktivističkom skupinom pod imenom „French 75“. Njihove akcije manje su bezbrižne: oslobađaju imigrantske kampove na granici, dižu u zrak državne zgrade, zastrašuju političare koji prijete pravu na pobačaj.

Kad jedna akcija krene po zlu, de facto vođa grupe, Perfidia Beverley Hills (Teyana Taylor), izdaje svoje drugove i završi u vezi s antiimigrantskim vojnim moćnikom Stephenom J. Lockjawom (Sean Penn). Izgrizana grižnjom savjesti, bježi iz programa zaštite svjedoka i odlazi u Meksiko, ostavljajući mu potresno oproštajno pismo. S „French 75“ razbijenim (mnogi članovi bivaju pogubljeni), Perfidijin bivši partner (DiCaprio) odvodi njihovu kćer – koja možda i jest, a možda i nije Lockjawova – pod zemlju, oboje uzimajući nova imena: Bob i Willa Ferguson.

Šesnaest godina kasnije, Willa (Chase Infiniti, s mješavinom nježnosti i žestine) gotovo je odrasla – baš u trenutku kada Lockjaw i njegovi ljudi kreću u raciju na mali utočišni grad Baktan Cross (filmska verzija Pynchonove sjevernokalifornijske komune Vineland). Formalni razlog: racija u tvornici pilećih medaljona za koju tvrde da skriva heroin. Stvarni cilj: uhvatiti Willu i „likvidirati“ Boba. Na scenu se vraća i Deandra (Regina Hall), još jedna članica „French 75“, da pokuša spasiti Willu. U međuvremenu Bob mora izbjeći zarobljavanje, ponovno uroniti u svijet radikalnog otpora i ostati dovoljno priseban da pronađe kćer.

Na prvi pogled, Vineland se činilo nemogućim prenijeti u današnji kontekst. Ne samo zbog gustog jezika i suludih zapleta (među kojima su i napad Godzille, NLO i vučno vozilo koje prenosi duše prokletih u pakao), nego i zbog vremena radnje. Pynchon je pisao o Reaganovoj eri i komercijalizaciji hipi duha. U današnje vrijeme, kad i hipiji i reaganovci izgledaju kao maskote za Noć vještica, ideja se činila promašenom. No Anderson pokazuje da se temeljne podjele – između „freakova i štrebera“, roditelja i djece, autoritarne sile i subverzivnih osloboditelja – mogu preslikati kroz američku povijest. Ili kako Perfidia u voiceoveru kaže na prijelazu u sadašnjost: „Šesnaest godina kasnije, svijet se gotovo nije promijenio.“ Mogla je reći i 30. Ili 70.

Anderson preuzima i središnju napetost Pynchonova romana. Perfidijina izdaja nije samo osobna, već i politička, pokrenuta njezinom opsesivnom fascinacijom Lockjawovim autoritarizmom.

Ovo je Andersonov najveći i najskuplji film dosad. I dolazi praćen neumoljivom PR kampanjom: sjajni magazinski portreti, ismijavani memovi na društvenim mrežama, reklame s Peytonom Manningom tijekom ESPN-ovog Monday Night Football prijenosa, pa čak i promocija unutar videoigre Fortnite. Pomalo je neobično vidjeti „PTA“ film promoviran na ovakav način. Andersonovi radovi oduvijek su se kretali, kako je kritičar Nick Pinkerton napisao, „između multipleksa i art-kina“. Ovdje redatelj otvoreno prihvaća blockbuster-dimenzije. I skala mu, zapravo, sjajno stoji. No marketinški cirkus i status komercijalnog spektakla ne oduzimaju filmu dubinu – naprotiv.

S obzirom na teme – imigrantski pritvorski centri, pravo na pobačaj, bijeli supremacisti – jasno je da je riječ o filmu s mnogo toga na umu. Detalji znaju biti bolno, pa i komično aktualni: od operatera u call centru za radikale koji se žali na „okidače“ pa do vojske koja infiltrira „antifa“ provokatora kako bi zapalila prosvjed. Ti gegovi možda brzo ostare, ali nisu puko lovljenje zeitgeista, već način da priča zvuči i današnja i vječna.

U središtu filma ipak je odnos Wille s njezinim potencijalnim očevima i osjećaj prema odsutnoj majci. Kod Pynchona likovi često funkcioniraju kao personifikacije ideja, kolebajući između krajnosti. Anderson je, isto tako, oduvijek bio opsjednut likovima razapetima između suprotnih sila – od Dirka Digglera u Boogie Nights do Freddieja Quella u The Master.

Za razliku od Pynchona, koji vješto izbjegava eksplicitne ideološke stavove, Anderson se ovdje odriče dvosmislenosti i ide na izravan udar. Lockjaw je oličenje snage – kameno lice, mišići, autoritet. Bob i ostaci „French 75“ nude drugu vrstu sile: suosjećajnu, zajedničku, kolektivnu. Film nudi fantaziju revolucionarnog zajedništva u kojoj su svi – bivši radikali, migrantski radnici, dugokosi stoneri, socijalni radnici i skejteri – dio jedinstvenog podzemnog pokreta. Vizija lijeve Amerike koja, realno, postoji samo u paranoičnim republikanskim pričama.

Motiv „odabrane obitelji“ možda jest klišej, ali ovdje dobiva novu snagu. One Battle After Another film je o obiteljima nastalim iz izbora i solidarnosti, a ne iz krvi ili iluzija o rasnoj ili nacionalnoj „nadmoći“. Anderson gradi sliku Amerike kao šarene krpe – mozaika razlika, a ne kotla koji sve topi. Njegovo promišljanje o rasi i moći oštro je i razigrano, pokazujući da revolucija ne mora biti samo mračna i teška, već i uzbudljiva, seksi, pa i zabavna.

Bez dociranja, film vraća pitanja gledateljima: kakva bi osoba, kakva bi nacija trebala biti? Kad Lockjaw, prijeteći, bulji u Willu dok čekaju rezultate testa očinstva, njezina sudbina – baš kao i sudbina nesavršenog saveza kojeg utjelovljuje – visi o koncu. Njegove posljednje riječi odzvanjaju: „To je tvoja budućnost.“