Za zdraviju prehranu neki ljudi izbjegavaju obični šećer i koriste prirodne alternative – smeđi ili kokosov šećer ili agavin sirup i med. Također, neki izbjegavaju pšenicu i koristite pir. Zabluda, kažu stručnjaci.
“Općenito, treba reći da ljudi u industrijaliziranim zemljama konzumiraju previše slatkih proizvoda”, kaže Pamela Kerschke-Risch, sociologinja prehrane na Sveučilištu u Hamburgu. “Šećer može pridonijeti karijesu i pretilosti, kao i povećati rizik od dijabetesa”, dodaje. Mnogi ljudi to i znaju, stoga ne čudi što su slatkiši ili kolači “bez šećera” postali trend.
Međutim, u mnogim slučajevima ti proizvodi zapravo i nisu bez šećera, prenosi Deutsche Welle.
“Često su takozvane zamjene za šećer s kemijskog gledišta samo još jedna varijanta šećera”, objašnjava Daniel Wefers, profesor kemije hrane na Sveučilištu Martin Luther Halle-Wittenberg.
Osim toga, primjerice, takozvane prirodne zamjene za šećer često su skuplje od običnog šećera.
“Ako je proizvod skuplji, potrošači ga automatski povezuju s boljom kvalitetom.”
Zamjena za šećer – druga verzija šećera
Šećer postoji u svom bijelom obliku, poznatom kao rafinirani šećer ili konzumni šećer (saharoza). Ovaj šećer se dobiva iz šećerne trske ili šećerne repe i industrijski se proizvodi relativno jeftino, zbog čega se dodaje mnogim prehrambenim proizvodima.
Postoje mnoge druge vrste šećera. Među najpoznatijima su jednostavni šećeri: voćni šećer (fruktoza) i šećer od grožđa (glukoza) od kojih nastaje saharoza (dvostruki šećer). Rasprostranjeni su i drugi dvostruki šećeri, poput laktoze (mliječni šećer) i maltoze (sladni šećer).
Takozvani višestruki šećeri (polisaharidi) sastoje se od mnogo jedinica, nemaju sladak okus i ne klasificiraju se kao šećeri.
U mnogim proizvodima i receptima “bez šećera” znači da je izostavljen rafinirani šećer. Međutim, to ne znači da uopće nema šećera. Smeđi šećer, obično sirovi šećer od trske, često se preporučuje kao navodno zdravija alternativa rafiniranom šećeru.
“Sirovi šećer od trske gotovo se ne razlikuje od domaćeg šećera”, kaže Wefers. Iako sadrži nešto više minerala, te količine su toliko male da su beznačajne. Kerschke-Risch također ističe da smeđi šećer nije zdraviji.
Med također sadrži najviše šećera
Med se također često reklamira kao zdravija alternativa rafiniranom šećeru. Međutim, stručnjaci smatraju da se to ne može tako paušalno tvrditi. Naime, med se sastoji od oko 70 posto šećera, točnije glukoze i fruktoze.
“U medu, za razliku od domaćeg šećera, glukoza i fruktoza nisu povezane, već postoje odvojeno. Ali to su i dalje iste osnovne komponente”, objašnjava Wefers.
Za razliku od domaćeg šećera, molekule šećera u medu ne moraju se razgraditi u probavnom traktu. “Med se može smatrati slobodnim, lako dostupnim šećerom. A to je zapravo nešto što treba izbjegavati u pretjeranim količinama”, ističe.
Iako med, za razliku od domaćeg šećera, sadrži tragove vitamina, minerala i enzima, oni potonji djeluju protuupalno samo dok se med ne zagrije. “Ako se med, primjerice, koristi za pečenje, gube se sva pozitivna svojstva”, kaže Kerschke-Risch.
Podrijetlo šećera nije važno: Sirup od agave i datulja
Druge navodno prirodne alternative, poput agavinog sirupa ili kokosovog šećera, također nemaju značajnih prednosti u odnosu na domaći šećer.
“Agavin sirup većinom se sastoji od fruktoze, što može uzrokovati sporiji porast razine šećera u krvi”, kaže Weffers. Međutim, prekomjerna konzumacija fruktoze može dovesti do problema s jetrom.
Datulje sadrže oko 60 posto šećera, uključujući glukozu, fruktozu i saharozu. Iako su bogate magnezijem, željezom, vitaminima B i C, kao i vlaknima, treba ih konzumirati umjereno.
“Kada jedete datulje, unosite velike količine šećera, a tijelo ne mari odakle taj šećer dolazi”, kaže Weffers.
Pir nije nužno zdravija od pšenice
I pšenični proizvodi u nekim su krugovima na lošem glasu. Umjesto toga, influenceri često preporučuju pir. Međutim, prema profesoru Wefersu, takve tvrdnje nemaju smisla iz nekoliko razloga.
“Moderne sorte pira vrlo su slične pšenici, odnosno potječu od nje. Pir se često predstavlja kao drevna žitarica, ali to nije uvijek točno”, poručuje. Osim toga, starost određene žitarice nije automatski prednost.
Znanstveno nije dokazana ni tvrdnja da je pir lakše probavljiv od pšenice. Naime, suprotno često ponavljanim tvrdnjama – pir sadrži gluten – baš kao i pšenica. Jedna je studija čak pokazala da nema razlike u probavljivosti između te dvije žitarice.
Bez obzira na probavljivost, kod žitarica je stupanj mljevenja ključan kada se razmatraju zdravstvene prednosti. Proizvodi od cjelovitih žitarica, primjerice, sadrže više vlakana i minerala – kod pšenice jednako kao i kod pira ili drugih sorti.
Prirodni proizvodi nisu automatski zdraviji
Slična je situacija i s drugim proizvodima koje na društvenim mrežama promoviraju brojni influenceri tvrdeći da su prirodni ili neprerađeni proizvodi zdraviji.
Primjerice, neki od njih preporučuju sirovo mlijeko, iako ono ne donosi zdravstvene prednosti u usporedbi s pasteriziranim, ali može nositi određene rizike.
“Prehrana je nevjerojatno složena i ne postoje jednostavna pravila za zdravu prehranu”, kaže Kerschke-Risch.
Također kaže da se placebo efekt ne smije podcijeniti kada je u pitanju prehrana: “Placebo efekt može učiniti da se ljudi osjećaju bolje uz određenu dijetu, iako za to zapravo nema nutricionističkog razloga.”
Wefers također upozorava da se ne zavaravate lažnim savjetima o prehrani. “Prirodni proizvodi nisu automatski dobri, kao što procesirana hrana nije automatski loša.”
“Važno je educirati potrošače kako bismo razbili uporne mitove o zdravlju”, zaključuje Weffers.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!