"Odgojila sam dvije direktorice i liječnicu zahvaljujući roditeljskoj metodi koju su drugi osuđivali"

Novinarka Esther Wojcicki tvrdi da uspjeh njezine djece proizlazi upravo iz jednog nepopularnog odgojnog pristupa. Umjesto potpune kontrole i stalnog rješavanja problema, radila je upravo suprotno.

"Kad sam bila mlada majka, imala sam mnogo pravila zbog kojih me drugi roditelji često nisu voljeli. No jedno je bilo važnije od svih: nikada ne radi za dijete ono što može napraviti samo.

Pokazalo se da je taj pristup bio ispravan. Sve tri moje kćeri izrasle su u iznimno uspješne žene. Susan je postala direktorica YouTubea, Janet liječnica, a Anne suosnivačica i direktorica tvrtke 23andMe. Sve su uspjele u vrlo konkurentnim profesijama u kojima muškarci i dalje dominiraju“, napisala je Esther u kolumni za MakeIt.

"Roditelji moraju prestati držati djecu pod staklenim zvonom"

Što više vjerujete svojoj djeci i dopuštate im da samostalno obavljaju stvari, to će biti sigurnija u sebe i spremnija za život. Naravno, to ne znači da ih treba odmah prepustiti svemu same. Ključ je u postupnom učenju kroz vođenu praksu.

Princip je jednostavan: „Prvo pokažem ja, zatim radimo zajedno, a onda radiš sam.“

Takav pristup može se primijeniti na brojne svakodnevne situacije.

Primjerice, neka sami naviju alarm za buđenje. Dopustite im da odaberu odjeću koju će odjenuti. Uključite ih u pripremu obroka tako da miješaju smjesu za palačinke, pospremaju svoju kutiju za užinu ili postavljaju stol.

Kada spremaju školsku torbu, neka sami provjere popis stvari koje im trebaju tog dana. Umjesto da im roditelji organiziraju svaki slobodan trenutak, neka sami smišljaju planove za vikend ili aktivnosti nakon škole.

Čak i kod domaćih zadaća roditelji često griješe. Sasvim je u redu da dijete ne napravi sve savršeno. Pogreške su dio procesa učenja.

Kućanski poslovi posebno su važni

U našoj kući pranje posuđa bilo je obavezno. Sve tri moje kćeri stajale su na maloj stolici pokraj sudopera i prale posuđe nakon večere.

Kad bismo išli u kupnju, tražila bih od njih da uzmu kilogram jabuka. Morale su same odabrati dobre plodove jer sam ih prethodno naučila kako se to radi, a zatim ih i izvagati.

Ako bismo premašili budžet za kupnju, zajedno smo odlučivali što ćemo vratiti na policu.

Ne očekujte savršenstvo

Od svojih kćeri očekivala sam da svako jutro pospreme krevet. Iskreno, dječji krevet često izgleda kao da netko još uvijek leži u njemu. Ali nisam radila dramu oko toga. Važno mi je bilo da same izvrše zadatak.

Pravo svladavanje neke vještine znači ponavljati je onoliko puta koliko je potrebno da bi se napravila kako treba. To sam naučila radeći kao profesorica pisanja.

Osamdesetih i devedesetih godina smatralo se da je dobar profesor onaj kod kojeg puno učenika pada. No primijetila sam da učenici koji dobiju lošu ocjenu na prvom radu često potpuno izgube motivaciju jer misle da više ne mogu sustići ostale, prenosi Nova.rs.

Zato sam im dopuštala da svoj rad popravljaju koliko god puta žele. Ocjena se nije temeljila na prvom pokušaju, nego na konačnom rezultatu. Kada je došlo vrijeme za testiranja, moji učenici bili su među najboljima na državnim ispitima.

Željela sam nagraditi trud, upornost i proces učenja, a ne savršenstvo iz prvog pokušaja.

Djeca su sposobnija nego što mislimo

Naravno, ne govorim da dijete treba tjerati da radi nešto što ne razumije ili ne može napraviti. Niti da se samo igra na ulici ako nije sigurno ili prolazi opasnim kvartom.

Poanta je u tome da ih naučimo kako se nositi sa životom i problemima koje on donosi.

Jedna od najvažnijih lekcija koje sam prenijela svojim kćerima bila je da ne mogu kontrolirati sve što im se događa, ali mogu kontrolirati način na koji će reagirati.

Kada djeci dovoljno vjerujete da sama donose odluke, ona postaju sigurnija u sebe, samostalnija i hrabrija. A kada jednom steknu taj osjećaj, granice onoga što mogu postići gotovo da ne postoje, zaključila je Esther.