Može li Hrvatska zaustaviti ulazak Crne Gore u EU? Marta Kos objasnila što očekuje

S Martom Kos Marko Valadžija s N1 Slovenija razgovarao je i o tome zašto je uvjerena da će se sljedeće proširenje EU-a dogoditi upravo tijekom njezina mandata, kako odgovara na zahtjev Janeza Janše za predajom arhiva iz Srbije te kako komentira optužbe koje joj upućuju iz redova vladajućih SDS-a i NSi-ja. Cijeli intervju možete pročitati u nastavku.

U Sloveniju dolazite neposredno nakon predstavljanja paketa proširenja za 2026. godinu, koji osim ocjene napretka deset država kandidatkinja donosi važnu novost – planove za četiri najuspješnije države: Crnu Goru, Albaniju, Ukrajinu i Moldaviju, koji sadržavaju i okvirne vremenske planove pristupanja EU-u. U nedavnom intervjuu za jedne novine ovaj ste trenutak usporedili s povijesnim summitom u Helsinkiju 1999. godine, koji je otvorio vrata velikom proširenju sa Slovenijom 2004. godine. Što konkretno ti planovi donose u praksi i zašto ste uvjereni da će se osmo proširenje Europske unije doista dogoditi upravo tijekom vašeg mandata?

Riječ je o novosti u ovogodišnjem paketu proširenja, ali to je bilo moguće samo zato što su države iznimno napredovale posljednjih godina. Moramo znati da je od posljednjeg proširenja prošlo već 13 godina. Godine 2013. Hrvatska je posljednja ušla u Europsku uniju i nikada nije bilo tako dugog razmaka između jednog i drugog proširenja otkako Europska unija postoji.

Uvjereni smo da te države, koje nazivamo „front-runnerima”, odnosno najuspješnijima među deset država, u sljedećim godinama mogu doći do kraja pristupnih pregovora. U slučaju Crne Gore smatramo da bi već tijekom mandata ove Europske komisije mogla postati 28. članica Europske unije.

Što mi daje optimizam? Mislim da je došlo do prekretnice u shvaćanju važnosti proširenja nakon što je počeo rat u Ukrajini. Do tada – i moramo priznati da je za to kriva i sama Europska unija – proširenje nije bilo prioritet. Prisjetimo se osobito država zapadnog Balkana, među njima Makedonije, koja na pregovore čeka još od 2005. godine.

Sama Europska unija deklarirala je da proširenja neće biti i da će se više baviti samom sobom. Rat u Ukrajini najprije je pridonio tome da smo dobili dvije nove kandidatkinje, Ukrajinu i Moldaviju. Pridonio je i tome da smo postali svjesniji važnosti sigurnosti u Europi.

Proširenje je oduvijek bilo najuspješnija vanjska politika Europske unije, a danas možemo reći da je to i najuspješnija politika koja osigurava sigurnost. To su prepoznale i države članice. To je drugi razlog koji mi daje optimizam. Ja sam sa svojim timom odgovorna za tehnički dio pregovora s kandidatkinjama, ali bez država članica, koje prate svaki korak proširenja, napredak ne bi bio moguć.

Crna Gora namjerava završiti pregovore još ove godine i ući u EU 2028. kao 28. članica Unije. Na posljednjem summitu EU-a vidjeli smo da je hrvatski premijer Andrej Plenković postigao uklanjanje vremenskog okvira za Crnu Goru iz zaključaka summita. Podgorica je doduše riješila dva od osam hrvatskih zahtjeva, ali neka od najtežih pitanja još su otvorena. Koliko je realno potpisivanje pristupnog ugovora s Crnom Gorom do ljeta 2027., ako znamo da Zagreb drži sve konce u svojim rukama, a kvalificirane većine pri glasovanju o proširenju (još) nema?

Riječ je o dva puta koja se odvijaju usporedno u pristupnim pregovorima. Jedan je tehnički, u kojem država mora prilagoditi svoj pravni sustav sustavu Europske unije. Drugi se odnosi na dinamiku između država članica i kandidatkinja. Spomenuli ste Crnu Goru i Hrvatsku. To je tipičan primjer kako neriješeni problemi iz naše zajedničke prošlosti utječu na ono što se događa u tim državama, odnosno među njima, više od 30 godina nakon raspada Jugoslavije.

Bilateralni odnosi, u ovom konkretnom slučaju između Hrvatske i Crne Gore, nisu dio tehničkih pregovora. Svima je, međutim, jasno da će dvije države morati riješiti otvorena pitanja prije nego što Crna Gora bude mogla postati članica Europske unije.

Unošenje vlastitih interesa u pregovarački proces nije ništa novo, to u Europskoj uniji poznajemo oduvijek. Riječ je o pitanju odražava li se unošenje vlastitih interesa potom u blokiranju ili u tome da su obje države, u duhu dobrosusjedskih odnosa, spremne napraviti korak naprijed. Rješavanje ili osvrtanje na prošlost nekadašnje zajedničke države nije uvijek jednostavno. I mnogo toga što Hrvatska sada zahtijeva od Crne Gore povezano je s vremenom kada je Crna Gora još bila dio Jugoslavije, odnosno ostatka Jugoslavije zajedno sa Srbijom.

Optimistična sam jer su neki koraci već poduzeti i nadam se da će preostala pitanja biti riješena do kraja godine. Ako pak ne budu riješena, dvije države morat će se barem dogovoriti na koji će ih način rješavati.

I Albaniji se dobro piše da bi u sljedećim godinama mogla postati članica EU-a. Državu već mjesecima potresaju masovni, pa i nasilni protuvladini prosvjedi zbog korupcije, visokih životnih troškova i spornog projekta luksuznog odmarališta povezanog s obitelji američkog predsjednika Donalda Trumpa. Zatvara li Bruxelles u slučaju Albanije, zbog geopolitičke nužnosti uspješne priče o proširenju na zapadnom Balkanu, pomalo jedno oko pred stvarnim stanjem vladavine prava i korupcije na terenu?

Ne, nikako ne zatvaramo jedno oko, pa čak ni oba oka, prije svega zato što je proces proširenja toliko transparentan i toliko je dionika uključeno u taj proces da to jednostavno ne bismo mogli učiniti sami.

Ali upravo na primjeru Albanije mogu objasniti zašto, ako je država u procesu proširenja, može biti vrlo dobrodošlo to što imamo uspostavljene odnose između Europske unije i države kandidatkinje. Prosvjednici u Albaniji zahtijevaju europsko zakonodavstvo u području zaštite okoliša. To je poglavlje 27. I sada smo u fazi u kojoj mi u Europskoj komisiji zahtijevamo od Albanije – takvi su jednostavno uvjeti – da mora uskladiti svoje zakonodavstvo u tom području, što znači da je Europska unija ta koja jamči da će Albanija dosegnuti europske standarde.

Prosvjedi su izraz određene skupine ljudi. Kao što znate, ti se prosvjedi ne događaju samo u Albaniji. Važno je, međutim, da se odvijaju u mirnom duhu, bez nasilja, i da albanska vlada – na što je stalno pozivamo – sjedne i razgovara s ljudima koji imaju drukčije mišljenje od vlade. I to Albaniju u budućnosti još čeka.

Planove dobivaju i Ukrajina i Moldavija, koje su sredinom listopada otvorile već četiri od šest pregovaračkih skupina. Za Moldaviju ste rekli da ima vrlo ambiciozan plan donošenja reformi. S druge strane, kod Ukrajine ste upozorili da je zbog ratnih okolnosti teško postaviti precizan vremenski okvir. Kako u praksi uopće sastaviti vjerodostojan plan za državu koja je u ratu?

Izvješće koje smo u srijedu predstavili u Bruxellesu rezultat je jednogodišnjeg rada, što znači da na neki način već danas počinjemo pripreme za izvješće za 2027. godinu. Stotine i stotine ljudi sudjeluju u pripremi izvješća; ne samo Europska komisija nego i organizacije civilnog društva, vlade država kandidatkinja, think tankovi.

Svi sudjeluju i zbog toga možemo s velikom sigurnošću tvrditi ono što smo napisali u izvješću. I moram reći da dobivamo povratne informacije mnogih think tankova i nevladinih organizacija koje to izvješće smatraju vrlo važnim alatom kada idu istraživati što se događa u određenoj državi kandidatkinji, odnosno u kojem se području još može poboljšati. Zbog toga na temelju analize i cjelogodišnjeg rada možemo braniti ono što smo napisali za Ukrajinu i Moldaviju.

Ukrajina je posebna država kandidatkinja. Prvi put u povijesti procesa proširenja Europske unije pregovaramo s državom koja je u ratu, a pritom nema nikakvih ustupaka. Što znači da od države koja je u ratu, u kojoj je prioritet da ljudi uopće prežive i u kojoj neki ne znaju hoće li se ujutro još probuditi živi, zahtijevamo potpuno isto što, primjerice, zahtijevamo od Crne Gore ili Albanije.

To je način kojeg se pridržavamo u procesu proširenja, da je napredak moguć samo ako se temelji na postignućima. I čini mi se da je Ukrajina u tim nevjerojatnim izvanrednim okolnostima postigla iznimno mnogo.

Slično vrijedi za Moldaviju. Iako je posljednjih pet parlamentarnih izbora zajedno s nedavnim referendumom potvrdilo proeuropsko usmjerenje države, ne smijemo zaboraviti rezultat prošlogodišnjih izbora. Proeuropski tabor tada je dobio nešto više od 51 posto glasova, a proruski 29 posto. To pak znači da Moldavija i dalje ima prorusku oporbu unutar svoje države.

Vrlo pomno pratimo i pritiske, osobito dezinformacije i hibridne napade koje Rusija provodi protiv te države. Svaka od tih država, dakle, potpuno je specifičan slučaj. Ali kao što ste i sami već utvrdili, precizno smo zacrtali što će se događati sljedeće godine, kada će obje države već početi zatvarati poglavlja.

Cijeli intervju pročitajte OVDJE.