Američki način ratovanja ne funkcionira

Od 1945. godine SAD su vodile velike ratove u Koreji, Vijetnamu, Afganistanu, Iraku, a sada i protiv Irana. Među njima se jedino Zaljevski rat 1991. može smatrati pravim uspjehom - iako je i on posijao sjeme buduće katastrofe. Ishodi ostalih kreću se od zastoja i poraza do strateških katastrofa, pri čemu je Iran možda najveća strateška pogreška koju su SAD napravile nakon Drugog svjetskog rata, piše Ivo Daalder za Politico.

Pa zašto najjača vojska na svijetu stalno gubi ratove koje sama započinje? Odgovor nije u vatrenoj moći - nego u američkom načinu razmišljanja.

Veliki pruski vojni strateg Carl von Clausewitz definirao je rat kao nastavak politike drugim sredstvima. Vojska je sredstvo političkih ciljeva - jedan alat među mnogima, uvijek u službi jasno definiranog cilja.

SAD su tu teoriju izvrnule naglavačke. Washington rat ne tretira kao nastavak politike, nego kao njezin neuspjeh - posljednje sredstvo kojem se pribjegava kada diplomacija propadne, često bez jasno određenog političkog ishoda. Rezultat je uvijek isti: uporaba sile bez jasnog cilja i bez odgovora na pitanje koje bi moralo prethoditi svakoj odluci o ratu - kako zapravo izgleda pobjeda?

Američki predsjednik Donald Trump najekstremniji je primjer tog problema. U slučaju Irana vodila se performativna diplomacija preko izaslanika koji nisu razumjeli ni diplomaciju ni nuklearnu fiziku. Potom je uslijedilo masovno bombardiranje, temeljeno na gotovo magičnom uvjerenju da razaranje proizvodi kapitulaciju - ili, kako je predsjednik rekao prošlog vikenda: ili ćemo postići „dobar” sporazum ili ćemo ih „sravniti sa zemljom”. No krajnji rezultat neće biti ni jedno ni drugo.

Američki način ratovanja temelji se na trima strukturnim manama. Prva je zamjena ciljeva i sredstava: umjesto da definira politički cilj pa zatim odabere odgovarajući instrument, Washington radi obrnuto. Poseže za vojnom silom i nada se da će politika slijediti naknadno.

To se nikada ne događa.

Druga mana je pretjerivanje. Američki ratovi oblikuju se oko maksimalističkih ciljeva: promjene režima, civilizacijske transformacije, uspostave demokracije, iskorjenjivanja terorizma. No to nisu ciljevi, nego fantazije; a vojna sila loš je instrument za njihovo ostvarenje.

Zaljevski rat bio je uspješan upravo zato što je tadašnji predsjednik George H.W. Bush odbacio takvu logiku.

Treća i najvažnija mana jest to što oni koji planiraju ratove u Washingtonu vjeruju da golema sila može nadoknaditi asimetričnu motivaciju. Ne može. Amerika možda ima silu, ali druga strana ima volju. Vijetkongovci, talibani, baasisti, islamski revolucionari — oni ne popuštaju. Nemaju kamo otići i nemaju što izgubiti.

U ovom trenutku američki su neuspjesi prebrojni, događali su se kroz previše desetljeća i pod vodstvom previše različitih lidera, i republikanaca i demokrata, da bi se mogli smatrati slučajnošću. Oni odražavaju dublji problem u američkom načinu ratovanja.