Kako Rusija i Kina ulaze u naše feedove i preoblikuju stvarnost

Iskrivljena politička stvarnost

No to je pojednostavljena slika. U stvarnosti, autoritarne države, poput Rusije i sve više Kine, provode stalne i sve šire projekte usmjerene na stvaranje iskrivljene političke stvarnosti. Njihov je cilj suptilno narušiti sliku zapadnih demokracija, dok sebe – i svoj rastući blok autoritarnih partnera – predstavljaju kao budućnost.

Izgradnja takve političke stvarnosti uključuje korištenje očitih neistina, ali se narativ uglavnom temelji na mnogo podmuklijoj manipulaciji informacijama. Pozitivne činjenice ističu se pretjerano, dok se neugodne ignoriraju ili izvlače iz konteksta kako bi se učinile usklađenima s ciljevima naratora.

Kremlj već dugo koristi državne medije, posredničke medije i botove za širenje stalnog vala priča – članaka, tweetova, videa ili objava na društvenim mrežama – osmišljenih da suptilno usmjeravaju i antagoniziraju političke rasprave u demokratskim društvima.

Izvješća pokazuju da te priče često dopiru do publike daleko izvan izvornih ruskih kanala. Lokalni i nacionalni mediji, komentatori ili korisnici interneta prenose ih nesvjesno, a ponekad i svjesno, piše The Conversation.

Demokratska društva kao "kaotična i nefunkcionalna"

Jedan od čestih narativa jest ideja da su demokratska društva kaotična i nefunkcionalna. U izvještavanju se može pretjerivati s prikazima kriminala, korupcije i društvenog nereda, ili se u prvi plan stavljaju prosvjedi, ekonomska stagnacija ili politička nestabilnost kao dokaz da demokracije ne funkcioniraju. Temeljna poruka glasi: demokracija vodi ka kaosu.

Neke se priče usredotočuju na prikazivanje progresivnih vrijednosti u zapadnim društvima kao neobičnih. Rugaju se progresivnim društvenim promjenama, primjerice kada je riječ o LGBTQ+ pravima ili multikulturalizmu, prikazujući ih kao nelogične ili smiješne.

Druge koriste stvarne probleme, ali ih uokviruju tako da pojačaju osjećaj diskriminacije i viktimizacije. U baltičkim državama, primjerice, ruski mediji često naglašavaju navodnu progonjenost rusofonih zajednica, sugerirajući da se prema njima postupa kao prema građanima drugog reda, dok se drugim perspektivama daje vrlo malo prostora.

Ako pogledamo rastuću online “manosferu”, isti mehanizam je vidljiv – poruke koje pojačavaju kolektivni osjećaj viktimizacije koji potiče podjele i nepovjerenje.

Autoritarna alternativa

Ovakve priče, koje zapadna društva prikazuju kao disfunkcionalna i čudna, Kremlj već dugo koristi za narušavanje slike demokracije. No sve češće vidimo da Rusija i Kina surađuju u globalnom online medijskom prostoru kako bi zajedno predstavile autoritarni svijet kao stabilnu i principijelnu alternativu.

Obje zemlje kritiziraju “međunarodni poredak temeljen na pravilima”, okvir liberalnih normi i pravila nastao nakon Drugog svjetskog rata. Smatraju da je taj poredak zapadnocentričan i žele ga preoblikovati u svoju korist.

Vojna i ekonomska suradnja dio su njihovih napora da izazovu taj poredak, ali globalni mediji i online prostor također igraju veliku ulogu. Obje zemlje, primjerice, često šire narative koji zapadne zemlje prikazuju kao neokolonijalne sile.

Druga česta tema je tvrdnja da su demokracije licemjerne – propovijedaju jednakost i pravednost, ali ih ne prakticiraju. Priče o nedostatku jedinstva u zapadnim savezima poput NATO-a ili EU također su česte u ruskoj i kineskoj naraciji. Suprotno tomu, Rusija i Kina predstavljaju se kao logične i razborite države koje nastoje zaštititi druge, ranjivije zemlje od zapadnog iskorištavanja.

Zašto su takve priče učinkovite?

Takve priče često imaju odjeka, osobito među publikama u zemljama u razvoju. To je često zato što sadrže zrno istine.

Autori priča mogu se fokusirati na stvarne probleme, poput nejednakosti, pogrešnih vanjskopolitičkih poteza ili dvostrukih standarda. Istina je i da se mnoge zapadne zemlje suočavaju s krizama životnih troškova i da vanjska politika nije uvijek dosljedna. Sjećanja na kolonijalnu povijest čine optužbe o današnjem iskorištavanju još uvjerljivijima.

Često je način na koji se priča ispriča taj koji dovodi u zabludu. Detalji se izostavljaju ili izvlače iz konteksta. Spekulativne informacije predstavljaju se kao činjenice. Time se stvara iskrivljena verzija istine.

Takve se priče često prezentiraju emotivnim jezikom, kako bi potaknule ljutnju, šok, strah ili ogorčenje. U kontekstu rata u Ukrajini, primjerice, dezinformacije mogu sugerirati da nas naše vlade izdaju ulaskom u strane ratove ili da obični građani plaćaju cijenu ambicija korumpiranih elita.

"Kap po kap" usađivanje određenog pogleda na svijet

Priče su nabijene skandalima i senzacionalizmom, preskaču nijanse u korist emocionalnog učinka. To osigurava njihovo brzo širenje po društvenim mrežama.

Istina može biti složena i ponekad dosadna. No iskorištavanjem naše sklonosti prema senzacionalnom, Rusija i Kina mogu nam “kap po kap” usađivati određeni pogled na svijet – onaj u kojem je demokracija neučinkovita i kaotična, a u kojem one nude pravedniju i funkcionalniju budućnost.

Na taj način, današnje dezinformacije sve se manje oslanjaju na očite laži, a sve više na suptilno oblikovanje naše percepcije svijeta. S vremenom, ovo tiho preoblikovanje može imati puno dublji utjecaj nego bilo koji lažni naslov – i navesti nas da posumnjamo u samu vrijednost demokracije.