Deflacija, usporavanje gospodarskog rasta, rekordna nezaposlenost mladih, nizak izvoz, niska strana ulaganja, pad industrijske proizvodnje, pad cijena nekretnina, prezaduženi građevinski sektor i, uza sve to, rekordni pad nataliteta - Kina se danas suočava sa svim ovim problemima zbog čega joj mnogi predviđaju sumornu budućnost. Koliko su te crne prognoze utemeljene i što zapravo stoji iza nagomilanih problema?
Posljednjih dvadesetak godina, dok smo gledali kako se Kina pretvara u tvornicu svijeta i slušali o njenim fantastičnim stopama gospodarskog rasta, gledali munjevitu izgradnju moderne željeznice, autocesta, luka, zračnih luka i potpuno novih gradova i svjedočili vjerojatno izvlačenju vjerojatno najvećeg broja ljudi iz siromaštva u povijesti, prognoze da će ovo biti “kinesko stoljeće” izgledale su samorazumljivo. Činilo se neizbježnim da će azijski tigar, sa svojom jedinstvenom kombinacijom komunističkog planiranja i čvrste ruke, kapitalističke efikasnosti i konfucijanske uređenosti zamijeniti “dekadentnu” Ameriku i njen model neobuzdanog konzumerizma kao svjetska supersila.
Međutim, podaci koji u posljednje vrijeme dolaze iz Kine izazivaju sve veću uzbunu ili barem sumnju u “kineski san”, kako ga je nazvao predsjednik Xi Jinping. Ako se Peking nadao velikom ekonomskom uzletu nakon tri godine rigidne politike nultog-covida i brutalnog lockdowna – nakon kojeg su su se u prosincu naglo otvorili i opet, po jednoj procjeni, izgubili skoro dva milijuna ljudi od koronavirusa, čime su dobili najgore rezultate obaju pandemijskih pristupa – šanse za to izgledaju sve slabije iz dana u dan.
Je li Kina naprosto gradila puno više nego joj treba?
Odakle početi? Možda od toga što, za razliku od ostatka svijeta koji se muči s pretjeranom inflacijom, u Kini je službeni indeks potrošačkih cijena prošlog mjeseca pao za 0.3% u odnosu na prethodnu godinu, što označava deflaciju i potvrđuje da na kineskom tržištu nema dovoljno potrošnje. Nezaposlenost mladih narasla je u lipnju na više od 20%, što je rekordna stopa. Nakon što su cijene nekretnina godinama rasle i tako ijena novih domova službeno je pala samo 2.4% od 2021., ali cijena postojećih domova pala je za 6%.
Iako je Kina dosad kreditirala druge zemlje, od siromašnih država diljem takozvanog Trećeg svijeta do samog SAD-a kroz kupnju njihovih obveznica, ukupni kineski dug sad je dosegnuo alarmantnih 281% njenog bruto društvenog proizvoda. Iako državni dug iznosi samo 21% BDP-a, lavovski dio duga otpada na dug lokalnih vlasti, na koje je Peking odavno delegirao infrastrukturne i građevinske projekte – na koja se oslanjao kao glavni generator rasta nakon što su financijska kriza 2007. i naknadna euro-kriza ugrozile izvoz u zapadne zemlje.
Najnoviji podaci iz kineskog Indeksa menadžera nabave (PMI) u proizvodnom sektoru potvrdili su i pad industrijske proizvodnje peti mjesec zaredom, od travnja, javlja CNN, za koji su analitičari iz Capital Economicsa komentirali kako, unatoč blagom poboljšanju u kolovozu, “sveukupni gospodarski zamah ostaje slab i potrebna je veća potpora politike kako bi se izbjeglo ponovno usporavanje kasnije ove godine”. Ustz, izvoz je prema novim podacima pao za 14.5% u srpnju u usporedbi s godinom ranije, dok je uvoz pao za 12.4%.
Peking je već poduzeo neke mjere, uključujući potpore za kupnju električnog automobila, dozvole lokalnim vlastima da se više zadužuju za financiranje infrastrukturnih projekata, smanjenje kamatnih stopa kako bi se potaknulo bankarsko kreditiranje i ublažavanje pravila o hipotekama kako bi se oživjela potražnja za kućama. Mnogi analitičari i investitori, međutim, vide te mjere kao površinske i nedovoljne, bez ozbiljne financijske injekcije koja bi potaknula agregatnu potražnju, pomogla sanirati nabujale dugove u bankarskom i nekretninskom sektoru i dala generalni zamah anemičnom gospodarstvu, no Peking se, izgleda, i sam boji da ne upadne u neodrživo visok dug.
Izgleda da je epicentar kineskih ekonomskih podrhtavanja njeno prenapuhano tržište nekretnina, koje je donedavno činilo čak 30% nacionalnog gospodarstva, a koje pandemija nije toliko potkopala koliko je razotkrila njegove strukturne deficite.
Drugim riječima, zemlja koja se primarno oslanja na impresivnu, ali očito prekomjernu gradnju – stambenih zgrada, poslovnih zgrada, trgovačkih centara, tvornica, cesta, željeznica, mostova, zračnih luka – dok joj, u isto vrijeme stanovništvo rapidno stari, sada već i opada, ima u najmanju ruku upitan razvojni model. Takozvani gradovi duhova u Kini, novoizgrađeni ali sablasno prazni, postali su već dio opće kulture.
Ivica Bakota: Problemi nisu došli iz zasjede, prepoznati su godinama
Za razliku od drugih gradova duhova diljem svijeta, u ovima uglavnom nitko nije ni živio, jer su ulagači imali potpuno nerealna očekivanja, vodeći se valjda poslovnjačkom mantrom “ako izgradiš, doći će”. Kao što je na Zapadu potrošnja često sama sebi svrha, u Kini je to postala izgradnja, mogli bismo reći. A lokalne vlasti, koje su se primarno financirale prodajom zemljišta za takve nekretnine, sada upadaju u dužničku krizu zajedno s građevinarskim divovima čiji su grandiozni, ali s potražnjom neusklađeni projekti postali neisplativi.
Je li kineski model zaista neodrživ, pitali smo Ivicu Bakotu, profesora na sveučilištu Capital Normal u Pekingu i suradnika Zagrebačke škole ekonomije i managementa, gdje s kolegom Zvonimirom Stopićem vodi CroAsia institut.
“Nisam ekonomist, ali mi se čini da za nabrojane ekonomske problem ne možemo jednoznačno odrediti zajednicki nazivnik. Radi li se o strukturnim problemima koji su samo čekali povod poput pandemije i svih gospodarskih i trgovačkih posljedica uzrokovanih njome, ili je u pitanju privremen, ciklički pad gospodarstva, teško je reći. Također, u svjetlu nekih novijih ekonomskih analiza tvrdi se da trenutno kinesko gospodarsko usporavanje nije toliko rezultat domaćih grešaka koliko odvjetak globalnog prijenosa krize koja je započela 2008. u SAD-u”, drži Bakota.
“Bilo kako bilo, razlog za zabrinutost trenutno dolazi od pada kineskog gospodarstva u drugom kvartalu, prvenstveno smanjenog izvoza i industrijske proizvodnje, što nakon blagog oporavka u prvom kvartalu upućuje da se ne radi samo o postpandemijskim poteškoćama. Narativ o padu kineskog gospodarstva dodatno je potpirilo i podnošenje bankrota nekretninskog diva Evergrande.
Ipak, potrebno je istaknuti da svi nabrojani problemi nisu došli ‘iz zasjede’ posljednjih mjeseci, već su prepoznati dugi niz godina kao stojeći izazovi u uvjetima smanjenog gospodarskog rasta. U tom smislu, mislim da ne trebamo očekivati radikalno preispitivanje postojećih mjera gospodarskog oporavka koliko nastavak ‘kinesko-karakteristične’ politike postupnog prilagođavanja padu, prepoznavanja kriznih prioriteta i ublažavanja utjecaja na društvenu stabilnost”, procjenjuje Bakota.
Prezaduženi građevinarski divovi Evergrande i Country Garden
Posrnuli kineski građevinski div Evergrande, koji je bankrotirao 2021., u ponedjeljak je nastavio trgovati svojim dionicama na burzi u Hong Kongu, nakon 17-mjesečne suspenzije u sklopu restrukturiranja svog golemog duga. Dionice su mu već prvi dan pale za više od 70%. uz gubitak od više od više od 2 milijarde dolara. Ranije ovog mjeseca podnio je zahtjev za zaštitu od bankrota u SAD-u, a u posljednje tri godine izgubio je ukupno 99% svoje tržišne vrijednosti, uz gubitke od 81 milijarde dolara u 2021. i 2022. Taj broj, doduše, blijedi pred ukupnim dugovanjima od 328 milijardi dolara koje je nagomilao poslujući po modelu “snježne lavine”: financirajući tekuće projekte sredstvima koja je dobio za buduće projekte.
A sad se sve ozblijnije ljulja i najveći kineski građevinarski koncern, Country Garden. Iako se ovaj div nije tako neodgovorno izlagao kao Evergrande, u srijedu je priopćio da je u opasnosti od bankrota na svoj ogromni dug nakon što je u prvih šest mjeseci ove godine zabilježio gubitak od 6.7 milijardi dolara. Dionice su mu od siječnja izgubile 75% vrijednosti i pale na sitniš – 9 centi.
“Bez kontinuiranog rasta cijena nekretnina čitav model tržišta nekretninama ne može proći, čak ni kompanije kao Country Garden tu nemaju šansi“, upozorila je za Deutsche Welle licia Garcia-Herrero, ekonomistica za tržište Azije francuske investicijske kuće NATIXIS.
Je li Kina sama sebi presudila politikom jednog djeteta?
Čini se da tog rasta ne može biti bez onog demografskog. A broj stanovnika Kine u prosincu je pao prvi put u šest desetljeća, na 1.411 milijardi – i to po službenim podacima za koje neki analitičari poput Amerikanca Petera Zaihana smatraju da su frizirani i da je stvarna slika još gora. Prema tim podacima u 2022. je rođeno 9,56 milijuna, a umrlo čak 10,41 milijun ljudi.
A po najnovijim podacima, stopa fertiliteta te je godine iznosila rekordno niskih 1.09 djece po ženi, dvostruko manje od stope potrebne za održavanje populacije. Usporedbe radi, ta je stopa iste godine u SAD-u iznosila 1,78, a u Rusiji 1,42. Kina je, inače, još 1970. imala 6 djece po ženi, a još 1990. je taj broj iznosio 2.5.
Zeihan smatra da je “kombinacija najbrže urbanizacije koju je čovječanstvo ikad vidjelo s politikom jednog djeteta u isto vrijeme bila nacionalno samoubojstvo”, da je demografska točka bez povratka za Kinu prijeđena još prije 20 godina i da sada ostaje bez radne snage brzinom kakva nikad nije viđena.
Kineska komunistička partija djelomično je odustala od svog katastrofalnog demografskog inženjeringa i od 2015. dozvolila obiteljima da imaju dvoje djece, a od 2021. i troje, ali šteta je očito već napravljena. Neki su gradovi počeli uvoditi i različite olakšice za dvoje i više djece, ali za preokret ovako naglih i dubokih demografskih trendova, ako je uopće i moguć, potrebno je nekoliko generacija, ne godina. A iskustvo zapadnih zemalja ne daje Kinezima razloga za optimizam.
Radno sposobna populacija (od 15 do 64 godine) u padu je još od 2015., s 998 na 983 milijuna ljudi. To je možda jedan razloga što je prosječna satnica radnika u proizvodnji skočila 4 puta od 2010., zbog čega su zemlje poput Indije, Vijetnama i Filipina sve privlačnija alternativa zapadnim korporacijama poput Applea.Znači li to da je Kina, za razliku od Europe, ostarila prije nego se obogatila i tako sebi uništila šanse za daljnji razvoj?
Bakota: Kina je obrazovnom dividenom pokušala nadomjestiti demografsku
“Ovo je problem tzv. ‘japanizacije’ kineskog društva. Kineski demografski pad povezan je sa kontinuiranim starenjem stanovništva, sukladno time, radne snage i produktivnosti. ‘Obrazovna dividenda’ s kojom Kina na tragu Japana početkom devedesetih godina pokušava nadomjestiti ‘demografsku dividendu’, kako se tvrdi, neće moći doći na isplatu zbog kontinuiranog smanjenja gospodarskog rasta i drugih ‘nosoroga’, poput nekretninskog mjehura ili javnog duga provincijskih i lokalnih vlasti koji predstoje kao kineski gospodarski izazovi u sljedećih par godina”, obrazlaže Bakota.
“Smanjenje gospodarskog rasta je tu ključan argument kojim se tvrdi da će Kini dugoročno ponestati goriva za ostvarivanje zacrtanih ciljeva te možda i izgubiti važan legitimitet održavanju vlastitog poretka. Ipak, usprkos tezama koje prenaglašavaju važnost ‘legitimiteta temeljenog na rastu’, ne može se reći da Kina u proteklom desetljeću nije prepoznala i inicirala transformativne reforme usmjerene na makroekonomsku stabilnost, kreiranju fokusa na razvojnu održivost, stvaranje radnih mjesta te provedbu strukturnih reformi potrebnih za optimiziranje ulaganja i smanjenje dugova.
Hoće li novi ‘bog stabilnosti’ u potpunosti ili djelomično zamijeniti ‘boga rasta’, ovisit će konvergenciji produktivnosti i zapošljavanja, no još više globalnom okruženju koje ce se, kako se čini, neko vrijeme boriti za očuvanje stabilnosti, sekuritizacijom dobavnih lanaca i solventnosti uslijed općeg pada produktivnosti i potražnje.
U ovakvim uvjetima, ne nazire se ‘novi tigar’ koji bi Kini smanjio ‘obrazovnu dividendu’ razvoja, niti je izgledno da će bližoj budućnosti statistika visokog rasta igrati bitnu političku ulogu ijednoj od globalnih ekonomija. Nezaposlenost mladih, smanjenje radno sposobnog stanovništva nam stoga jos uvijek ne mora indicirati da je Kina prije ostarila nego se obogatila.
Proteklih dvadesetak godina Kini nije nedostajalo upozoravajućih stavova o reviziji demografske politike, posebice ‘politike jednog djeteta’, međutim pravo stanje stvari u demografiji je kumulativan efekt za koji je više institucionalnih razina trebalo ‘zbrojiti dva i dva’ da bi tek u posljednjih desetak godina ušla unutar radara kineskih stručnjaka”, elaborira Bakota.
Rast se smanjuje, ali i dalje je relativno visok
Ipak, stručnjaci uglavnom smatraju da Kina ima još potencijala za ozbiljan rast, s prosječnom godišnjom plaćom koja još uvijek iznosi samo 12.850 dolara i 40% stanovništva koje još uvijek živi na selu. Osim toga, trenutna stopa rasta BDP-a donedavno siromašne zemlje smatra se niskom u odnosu na ranije, ali je i dalje znatno viša nego u razvijenim zapadnim zemljama.
Kina od 1989. ima prosječnu stopu rasta od oko 9% godišnje, a ove će godine, prema nekim predviđanjima, iznositi oko 4.5%, iako nikoga ne bi posebno iznenadilo da na kraju bude i znatno niža. U drugom kvartalu ove godine rast je prema podacima Nacionalnog statističkog biroa iznosio 0.8% u odnosu na prvi kvartal, kad je iznosio 2.2%, prenosi Reuters. Doduše, ako se gleda rast u odnosu na godinu ranije – kad je Kina još bila u masovnom pandemijskom lockdownu – BDP je rastao 4,5% u prvom tromjesečju i 6,3% u drugom, što je opet manje od predviđenih 7,3%.
S druge strane, čini se da je za Xija njegova ideološka vizija “socijalizma s kineskim karakteristikama” važnija od učinkovitog upravljanja i daljnjih protržišnih reformi, a mnogi ekonomisti tvrde da autoritarni sustav te zemlje nije kompatibilan s fleksibilnom, otvorenom ekonomijom koja je potrebna za dostizanje životnog standarda razvijenih zemalja. Komunistička partija sve više se obračunava sa “pozapadnjačenim” bankarima i tehnološkim tvrtkama poput Alibabe koje su previše neovisne za njen ukus.
“Ne bih rekao da ideologija ima previse upliva u trenutno gospodarsko stanje osim ukoliko ‘mantru’ da društvena stabilnost zamjenjuje gospodarski rast ne smatramo ideologijom. Možda jedan od razloga za neprioritiziranje mjera financijske liberalizacije je u tome sto su glavni dužnici unutar kineskog gospodarstva lokalna samouprava i državna poduzeća, dakle, javni sektor. Također, snažnija liberalizacija bi trebala poduprijeti potrošnju i trebala bi biti koordinirana s reformama mirovinskog i zdravstvenog sustava koji su ključna otvorena pitanja kineske gospodarske stabilnosti”, tvrdi Bakota.
Razumljivo je da, kako piše poslovni dopisnik BBC-a za Aziju Nick Marsh, Xi ne želi rast radi rasta i da je nesklon zapadnom modelu ekonomije zasnovane na masovnom konzumerizmu. Razumljivo je i to što Kina želi u budućnosti temeljiti svoj razvoj na modernoj industriji, prije svega u domeni zelenih izvora energije, električnih vozila, umjetne inteligencije i mikročipova koji sve to omogućuju. No američka zabrana izvoza i ulaganja o kojoj smo već pisali samo je jedna od prepreka u njenom pohodu na poziciju prve ekonomske i tehnološke sile svijeta.
Umjesto takozvane Tukididove zamke, u kojoj dolazi do sukoba dominantne sile u opadanju i sile u usponu, hladni rat Kine i SAD-a mogao bi biti obračun dvaju sila u opadanju. Odnosno triju, ako ubrojimo Rusiju koja je svoj pad vjerojatno ubrzala invazijom na Ukrajinu, duboko pogrešnom i iz humanističke i iz geopolitičke perspektive.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
