Novi svjetski poredak i "rušitelji" prijete Europi uoči Minhenske konferencije

Publika je bila vidno zatečena. Od tada je Trumpova Bijela kuća preokrenula svjetski poredak naglavačke, piše BBC.

Saveznici i protivnici suočili su se s kaznenim carinama, uslijedio je iznimno drzak upad u Venezuelu, neujednačeni pokušaji Washingtona da postigne mir u Ukrajini pod uvjetima povoljnima za Moskvu te bizaran zahtjev da Kanada postane „51. savezna država“ SAD-a.

Ovogodišnja konferencija, koja započinje kasnije ovoga tjedna, ponovno bi mogla biti presudna. Američku delegaciju predvodi državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost Marco Rubio, a pozvano je više od 50 svjetskih čelnika. Sve se to događa u trenutku kada sigurnost Europe djeluje sve nesigurnije.

Najnovija američka Strategija nacionalne sigurnosti (NSS), objavljena krajem prošle godine, poziva Europu da „stane na vlastite noge“ i preuzme „primarnu odgovornost za vlastitu obranu“, dodatno potičući strahove da SAD sve manje želi jamčiti europsku sigurnost.

Kriza oko Grenlanda na pauzi

No kriza oko Grenlanda najviše je uzdrmala temelje transatlantskog saveza između SAD-a i Europe. Donald Trump u više je navrata izjavio da „mora posjedovati“ Grenland radi američke i globalne sigurnosti te jedno vrijeme nije isključivao ni uporabu sile.

Grenland je samoupravni teritorij u sastavu Kraljevine Danske, pa nije iznenađenje što je danska premijerka poručila da bi neprijateljsko američko vojno preuzimanje značilo kraj NATO saveza koji već 77 godina jamči sigurnost Europe.

Kriza oko Grenlanda zasad je izbjegnuta – Bijela kuća zaokupljena je drugim prioritetima – no ostaje neugodno pitanje koje visi nad Minhenskog sigurnosnom konferencijom: jesu li sigurnosne veze između Europe i SAD-a trajno narušene?

Promijenile su se, nema sumnje, ali nisu se raspale.

Je li transatlantski savez slomljen?

Sir Alex Younger, bivši čelnik britanske tajne službe MI6 od 2014. do 2020., kaže za BBC da se transatlantski savez neće vratiti na staro, ali da nije slomljen.

„I dalje imamo ogromne koristi od sigurnosne, vojne i obavještajne suradnje s Amerikom“, kaže. Također smatra, kao i mnogi drugi, da je Trump bio u pravu kada je tražio da Europa preuzme veći dio tereta vlastite obrane.

„Imate kontinent od 500 milijuna ljudi [Europa] koji traži od kontinenta od 300 milijuna [SAD] da se nosi s kontinentom od 140 milijuna [Rusija]. To je pogrešno postavljeno. Europa bi trebala preuzeti veću odgovornost za svoju obranu“, rekao je Sir Alex.

Ova neravnoteža, u kojoj su američki porezni obveznici desetljećima praktično subvencionirali europsku obranu, uvelike je temelj nezadovoljstva Trumpove administracije prema Europi.

No podjele unutar transatlantskog saveza daleko nadilaze broj vojnika i nezadovoljstvo NATO zemljama, poput Španjolske, koje ne ispunjavaju ni minimalnih 2% BDP-a za obranu (Rusija trenutno izdvaja više od 7%, dok je Velika Britanija ispod 2,5%).

"Raskid s američkom strategijom"

U pitanjima trgovine, migracija i slobode govora, Trumpov tim ima oštre razlike s Europom. Istodobno, demokratski izabrane europske vlade uznemirene su Trumpovim odnosom s Vladimirom Putinom i njegovom sklonošću da za rusku invaziju okrivljuje Ukrajinu.

Organizatori Minhenske sigurnosne konferencije objavili su izvješće uoči skupa u kojem Tobias Bunde, direktor istraživanja i politike, tvrdi da je došlo do temeljnog raskida s američkom strategijom nakon Drugog svjetskog rata.

Ta je strategija, navodi, počivala na tri stupa: vjeri u multilateralne institucije, ekonomsku integraciju te uvjerenju da demokracija i ljudska prava nisu samo vrijednosti, već i strateška prednost.

„Pod Trumpovom administracijom“, kaže Bunde, „sva tri stupa su oslabljena ili otvoreno dovedena u pitanje.“

‘Šokantno buđenje za Europu’

Velik dio razmišljanja Trumpove Bijele kuće sadržan je u Strategiji nacionalne sigurnosti. Američki Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) dokument opisuje kao „pravo, bolno i šokantno buđenje za Europu“ te „trenutak dubokog razilaženja između europske slike o sebi i Trumpove vizije Europe“.

Strategija kao prioritet navodi novu politiku potpore skupinama neprijateljski raspoloženima prema europskim vladama koje bi trebale biti američki saveznici. Promiče „poticanje otpora sadašnjem smjeru Europe unutar europskih država“ i tvrdi da europske migracijske politike nose rizik „civilizacijskog brisanja“.

Ipak, dokument navodi da „Europa ostaje strateški i kulturno vitalna za Sjedinjene Države“.

„Većina europskih reakcija na ovu NSS“, kaže CSIS, „vjerojatno će biti isti zaprepašteni šok kakav je izazvao govor potpredsjednika JD Vancea u Münchenu u veljači 2025.“

„Trenutno svjedočimo usponu političkih aktera koji ne obećavaju reformu ili popravak“, kaže Sophie Eisentraut iz Minhenske sigurnosne konferencije, „nego su vrlo jasni u namjeri da sruše postojeće institucije – i mi ih zovemo rušiteljima.“

Test Narve

No ključno pitanje u svemu ovome glasi: „Funkcionira li još uvijek Članak 5?“

Članak 5 NATO povelje propisuje da se napad na jednu članicu smatra napadom na sve. Od 1949. pa do prije godinu dana podrazumijevalo se da bi, u slučaju da Sovjetski Savez, a kasnije Rusija, napadne neku članicu NATO-a poput Litve, cijeli savez – uz potporu američke vojne sile – stao u njezinu obranu.

Iako NATO dužnosnici tvrde da je Članak 5 i dalje na snazi, Trumpova nepredvidljivost i prezir njegove administracije prema Europi neizbježno dovode to u pitanje.

Ovo nazivam „testom Narve“. Narva je grad u Estoniji s većinski rusofonim stanovništvom, smješten na rijeci Narvi, točno na granici s Rusijom. Ako bi, hipotetski, Rusija pokušala zauzeti grad pod izlikom „zaštite svojih sunarodnjaka“, bi li ova američka administracija priskočila u pomoć Estoniji?

Isto se pitanje može postaviti i za mogući ruski potez prema Suvalskom koridoru, koji razdvaja Bjelorusiju od ruske enklave Kalinjingrada, ili prema norveškom arktičkom arhipelagu Svalbardu, gdje Rusija već ima naselje Barentsburg.

S obzirom na nedavne teritorijalne ambicije predsjednika Trumpa da preuzme Grenland od saveznice iz NATO-a, Danske, nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti kako bi Trump reagirao. A u vrijeme kada Rusija vodi rat punog opsega protiv europske zemlje – Ukrajine – takva neizvjesnost može dovesti do opasnih pogrešnih procjena.

Ovotjedna Minhenska sigurnosna konferencija trebala bi ponuditi neke odgovore o budućnosti transatlantskog saveza. No oni možda neće biti ono što Europa želi čuti.