Jedna od središnjih tema turskog predsjednika Erdogana u susretu sa hrvatskim državnim vrhom je migrantska kriza i bakanska ruta, globalna tema o kojoj su na ulici, ali i visokoj politici, podijeljena mišljenja. U Novom danu je dan nakon prosvjeda izbjeglica u Porinu gostovala Tea Vidović iz Centra za mirovne studije.
Erdoganov dolazak podsjetio je na izbjegličku krizu. U hotelu Porin tj. u prihvatilištu za izbjeglice u zagrebačkim Dugavama, jučer su prosvjedovali tražitelji azila. Ondje je smješteno više od 300 ljudi. Kakvi su im uvjeti pruženi?
Sve izbjeglice u Zagrebu su smještene u Porinu gdje borave u sobama, koje dijele s još jednom osobom. To je bio smještaj za samce, ali dio je prenamijenjen za obitelji i djecu. U prihvatilištu djeluje Hrvatski Crveni križ koji je zadužen za podjelu higijenskih potrepština, informiranje, doručak, ručak, večeru, a druge aktivnosti se realiziraju uz pomoć nevladinih organizacija kao što su Hrvatski pravni centar, Centar za mirovne studije i druge organizacije koje nastoje ući unutra, jer brojne stvari ne funkcioniraju.
Što je s mediciskom skrbi?
Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo zdravlja imaju sporazum, prema kojemu predstavnik Ministarstva zdravlja dolazi na par sati dva puta tjedno, da pregleda izbjeglice. Svaka osoba koja dolazi u prihvatilište, prolazi inicijalni priegled, da zdravstvenim stanjem ne bi utjecala na ostatak populacije. No, druge bolesti, poput zubobolje predstavljaju problem i tu nisu adekvatno zbrinuti. U kontekstu prava – oni sada imaju pravo na hitnu medicinsku skrb, a kad im se dozvoli ostanak – i na zdravstvenu zaštitu.
VEZANE VIJESTI
Što je s brigom o trudnicama?
U takvim slučajevima organizacije koje djeluju u prihvatilištu su se znale brinuti, znamo da su se u prihvatilištima i tranzitnim centrima rađala djeca. Isusovačka služba za izbjeglice je tu uskakala za dodatnu medicinsku skrb. Uvijek je bilo uskakanja, ali mi to pokušavamo podići na sustavnu razinu, jer izbjeglice imaju samo pravo na hitnu medicinsku skrb.
Što je s edukacijom djece?
Ranije su se uključivale škole u blizini prihvatilišta u Kutini ili blizu Porina. Kako nisu znala jezik, djeca su na taj način postepeno su savladavala hrvatski jezik. Povećavanjem njihovog broja, više nije bila osigurana edukacija, a roditelji su htjeli da djeca idu u školi. Djeca se trebaju uključivati u obrazovni sustav, no, Ministarstvo obrazovanja to nije omogućilo. Trenutno su u prihvatilištu osobe koje nisu uključene u obrazovni sustav. Slali smo dopis MZOS-u, zato što se to ne odvija kroz sustav i organizacije pokušavaju tu pomoći, što nije dostatno. Mladima je potrebno obrazovanje, što potiče i uključivanje u društvo.
Kako komentirate na institucionalnu reakciju na prosvjed u Porinu, u kojoj se navodi da su ispoštovani svi uvjeti za izbjeglice? Iz ovoga što govorite, proizlazi da to nije baš točno.
Pročitala sam odgovor i što se tiče određenih aspekata, poput naknada putnih troškova, mi nismo upoznati s tim. Znamo da su se izbjeglice žalile da ne mogu putovati i da je to razina lokalnih vlasti. Osobe su se žalile na jednoličnu i slabu prehranu, bile su inicijative da izbjeglice sudjeluju u kuhanju, ali sanitarni uvjeti to nisu dozvoljavali. Kuhinja nema dostatne aparate za to. Kada je riječ o informiranju o njihovim pravima – mnoštvo ljudi je neinformirano, a dužina postupka pruža neizvjesnost što će se s njima dalje događati.
Koliko je opalo interesiranje javnosti za izbjegličku krizu i koliko to znači za rješavanje problema?
Javnost je pokazala veliku empatiju i interes za izbjeglice, ali one su dosad samo prolazile kroz našu zemlju. Dakle, rečeno im je “dobroprošli”, ali ne i “dobrodošli”. Ti ljudi jesu smješteni na rubovima grada, a organizacije koje su i tada uključene su i dalje uključene, govore s njima, zovu ih doma, kuhaju, idu na predstave. Ali potrebno je pripremiti institucionalnu bazu njihove integracije u društvo, koja počinje u prihvatilištu. Institucije s tim započinju tek kad osoba dobije azil, onda kreće učenje hrvatskog jezika, a bitno je da se to čini od prvog dana.
Vidjeli smo ovih dana Erdogana, koji je prihvaćanje izbjeglica objasnio primjerom Turske i navodi da ih neće vratiti u Siriju. Iako je balkanska ruta zatvorena, izbjeglice nastavljaju put – srpske vlasti navode da prelaze mađarsku granicu, borave u Srbiji, gdje u parkovima još uvijek boravi između 100 i 200 ljudi. Koliko je ta ilegalna zona prijelaza problem?
Sa sporazumom i rješenjima do kojih su došle Europska unija i Turska, dogodilo se suprotno od onoga što je bila proklamirana namjera – izjeglice koriste ilegalne načine da bi se prebacile u Zapadnu Europu, opasne posebno za ranjive skupine, trudnice, djecu. Potreban je sustav zbrinjavanja izbjeglica. Što se tiče Turske, izvještaji pokazuju da ih ipak vraćaju u Siriju, postoje i primjeri da su izbjeglice ubijene na tursko-sirijskoj granici. Sporazum EU-Turska zato nije rješenje. Ta zemlja ima 25 kampova, u kojima su ti ljudi izolirani i segregirani. Smatramo da to nije rješenje i EU mora promisliti o svojim odlukama, jer izbjeglice na ovaj način gura u nesigurna područja i ne pruža im zaštitu koju im je dužna pužiti.
Ima li dovoljno volontera na terenu?
Teren je promijenjen. Sada to više nisu granična područja, već lokalne sredine u Zagrebu i Kutini. U Zagrebu su više nadohvat ruke, nego što je to bio slučaj kad su se skupljale na granici. Djeluju različite organizacije – CMS, Are You Syrious, Isusovačka služba za izbjeglice i postoji interes, ali potrebno je senzibilizirati javnost o kulturama izbjeglica, načinima, praksama i običajima, kroz organizaciju sustreta i mjesta razmjene, kako bi ih upoznali i razbili stereotipe. Stereotipi i predrasude dolaze iz neznanja.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook.
