Od vukovarske tragedije prošlo je 25 godina. Stanovnike i dalje muči nezaposlenost, odlazak mladih i nedostatak perspektive. Vukovarci se žele odmaknuti od rata, od istih obećanja političara koji se, kažu, Vukovara sjete samo 18. studenog. Što građani Vukovara doista žele, čemu se nadaju i kako vide život u gradu priču donosi Antonija Zavade.
Marijin sin Tomislav živio je 21 godinu, ona ga traži već 25. godina. Zadnji je put viđen u školi u Borovu Selu, grad je tada pao i njemu se gubi svaki trag.
“Ja živim u 91. godini. Želim mu zapaliti svijeću”, kaže Vukovarka Marija Šestan.
VEZANE VIJESTI
U Vukovaru je gotovo svaku obitelj obilježila tragedija i s njom se moraju nositi i četvrt stoljeća nakon ratnog stradanja. Bez obzira na to kojoj generaciji pripadali. Mladi to najbolje znaju.
“Suživot postoji već dugo godina, ali život nikome nije lak. Hrvati 18. studenog tuguju zbog pada grada, a za dio Srba to je dan kada je Vukovar osolobođen”, kaže Kristina Ozdanovac, predsjednica Gradskog savjeta mladih Grada Vukovara.
“I tu se nikako ne možemo susresti – ima prijateljstava, ali o ratu se ne priča”, kaže Ozdanovac.
Školske klupe su dobro mjesto za razgovor, iako je to teško u odvojenim učionicama, smjenama ili školama. Sat povijesti iz Vukovara na kojem sudjeluje 20 škola iz Hrvatske sjeća se žrtve Vukovara, ali usput želi graditi i tolerantniju budućnost.
Ravnateljica škole u kojoj se nastava odvija i na hrvatskom i na srpskom jeziku te na oba pisma je optimistična.
“Optimistični moraju biti svi poduzetnici u gradu. Ovi poduzetnici vratili su se u Vukovar kako bi uložili u grad i vjeruju u suživot”, kaže Lidija Miletić, ravnateljica OŠ Dragutina Tadijanovića u Vukovaru.
Više pogledajte u prilogu:
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter |Facebook | Instagram.
