"Kada bih imao prilike vratiti se na posao i ponovno normalno živjeti kao što sam to mogao prije dvije godine – nitko ne bi bio sretniji od mene"

“Osiguraniku Josipu Berečiću iz Šaga, rođenom 1976. godine, ne priznaje se pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost uz potrebu nastavka liječenja po fizijatru i neurokirurgu”, odgovor je koji je prije desetak dana stigao na adresu ovog 41-godišnjeg oca dvoje djece iz Šaga iz Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Područne službe u Osijeku

Ondje je Josip posljednjeg dana listopada bio na vještačenju u Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Odbijenica koja znači i obvezu povratka na posao ne bi bila toliko šokantna da nije riječ o teškom bolesniku koji je unazad dvije godine podnio četiri teške operacije, ima parezu stopala, 23 sata dnevno provodi u krevetu u pelenama i ne može se kretati bez tuđe pomoći i ortopedskih pomagala!

“Kada bih imao prilike vratiti se na posao i ponovno normalno živjeti kao što sam to mogao prije dvije godine – nitko ne bi bio sretniji od mene. No, uz gorko saznanje da se nikada više neću moći samostalno kretati, niti funkcionirati bez tuđe pomoći, da ću ostatak života provesti prikovan uz postelju, ovakav odnos prema bolesnom čovjeku naših institucija krajnje je ponižavajući i dodatno nas bolesnike psihički uništava”, ogorčeno prepričava Josip, piše Glas Slavonije.

Donedavno nije mogao niti slutiti da će ga uz tešku bolest dokrajčiti ralje birokracije. Uz takav odnos prema njemu i odbijanje mogućnosti da ostane na bolovanju, Josip je stekao sve predispozicije da svoju četveročlanu obitelj, u kojoj je supruga koja radi povremene poslove i djeca od 15 i 12 godina, prehranjuje isključivo naknadom sa – Zavoda za zapošljavanje!

Sve je počelo prije nešto više od dvije godine kada je zbog bolova u leđima koncem listopada 2015. godine završio u KBC-u Osijek na Neurologiji.

Treći dan bolnice iznenada su mu otkazali sfinkteri (izgubio je kontrolu nad mokrenjem i stolicom), pa je istog dana uz dijagnozu sekvestar diska, proslijeđen na operaciju kralježnice.

Nakon nje dobiva pojas – ortozu i odlazi na rehabilitaciju u Bizovačke toplice, gdje mu se stanje pogoršava, pa u veljači 2016. godine zbog protruzije diska i opsežnih promjena slijedi nova operacija, rehabilitacija u Daruvarskim toplicama, ali opet bez poboljšanja. Josip je zbog konstantnih bolova i lošeg općeg stanja krenuo tražiti i druga mišljenja, no specijalisti su mu redom govorili da su mu priraslice toliko pritisle živac da se ne može jamčiti uspjeh niti se preporučuju novi operativni zahvati.

Bolovima u kralježnici pridružile su se i jake glavobolje, progresivno slabljenje lijeve ruke, nemogućnost sjedenja, propadanje vida i nastavak života sa štakama i s lijevim stopalom u kojem više uopće nema osjet, noga koja neprestance podrhtava i pelene bez kojih posljednje dvije godine više ne može funkcionirati.

Jedino poboljšanje dogodilo se u svibnju ove godine kada mu je kao prvom pacijentu u osječkoj Ambulanti za bol ugrađen stimulator kralježnične moždine, zahvaljujući kojem više ne osjeća bol, te je konačno izbacio morfijske flastere i brdo lijekova protiv bolova zbog kojih mu je teško stradao želudac. No svi drugi zdravstveni problemi zbog kojih 23 sata dnevno provodi u krevetu, i dalje su ostali bez mnogo nade da će se ikada popraviti.

Upravo zbog svega toga Josip se zgrozio kada je nakon munjevito kratkog posjeta Zavodu za vještačenje dobio negativan odgovor kojim ga se vraća na strojobravarske poslove, koje on sigurno više nikada neće moći obavljati kod svog poslodavca.