Domagoj Ivan Milošević, predsjednik saborskog Odbora za europske poslove, gostovao je u Novom danu i komentirao aktualnu situaciju u industrijskom sektoru.
Odabran je izvođač za radove na Pelješkom mostu. Radovi bi trebali početi, ali stigle su dvije žalbe. Ima li Europska komisija išta protiv što su novac iz fondova dobili Kinezi?
VEZANE VIJESTI
Bit će odgođen početak radova. Ja nemam te informacije. Mislim da je bitno da se taj most sagradi što prije, da bude za nas što jeftiniji, da bude kvalitetno sagrađen i da bude u roku. Čvrsto vjerujem da će to pomoći oporavku hrvatskog građevinskog sektora. Kineska tvrtka nadam se da će upotrijebiti hrvatsko znanje, ljude koji znaju graditi mostove.
Žalbe se tiču i dampinških cijena, pa kažu da su Kinezi ponudili najnižu moguću cijenu. Legitimno je imati žalbu, ali može li to produžiti odgodu početka izvođenja radova na dulje od mjesec – mjesec i pol dana, koliko je najavio ministar Butković?
Nadam se da se neće produljiti. Legitimno se žaliti, ali to je proces da se vide postoje li subvencije sa strane. Bio sam u Poljskoj, gdje god se okrenete, svugdje samo blješću table europskih fondova, i u javnom i privatnom sektoru. Drago mi je da ovakav projekt financiramo bespovratnim sredstvima.
Ovo je najveći projekt ove Vlade u cestogradnji.
Ja očekujem da se upotrijebi ono što imamo u građevinskom sektoru. To je ono što mislim da je u redu da mi kao političari i Vlada očekujemo od svakog investitora u Hrvatskoj. Znanje i poslovi su više nego dobrodošli, a naš je interes boriti se za hrvatska radna mjesta i ovo je jedan od načina. Nadam se da to otvara nekakav prostor da se kroz takav ogroman projekt ne samo za Hrvatsku nametnemo na širim prostorima kao oni koji imaju znanje.
U fokusu su nam industrijski problemi u tri tvrtke. Jedna od njih je Uljanik. Kad je Europska komisija govorila o spasu brodogradnje, bile su ideje privatizacija ili restrukturiranje. Što ne valja s upravljanjem?
Moja najdraža tema u politici upravo su industrijske politike i ono što Hrvatska ima od industrije. Što se tiče Uljanika, mislim da trebamo razriješiti jednu neposrednu dilemu koja se ne tiče samo Uljanika. Država mislim da je nužno da pomaže spašavanju i održavanju hrvatske industrije, ali to ne treba i ne mora značiti da mora biti i vlasnik. Micanje države iz vlasništva ne može smanjiti odgovornost za cijeli privatni sektor. Uljanik je tvrtka koja proizvodi tako kompleksan hrvatski proizvod u kojemu je nevjerojatna količina znanja i komponenata. Osim očuvanja radnih mjesta, za što je država neizravno odgovorna, što je nužno, imamo potpuno izvozno orijentiranu industriju. Uljanik je taj koji proizvodi najkompleksniji proizvod. Uljanik je perjanica u tom smislu i tu nema dileme. Ta industrija je zaista jedna od najkonkurentnijih na svijetu, a i najveći svjetski igrači imaju poteškoća.
Zašto Uljanik ima gubitke, a ne dobit?
Ja nisam gledao bilance, nemam detalje u smislu poslovanja tvrtke, sigurno je da se tijekom godina smanjuje financijska podrška, to je bila cijena restrukturiranja. Možda je bila pogreška da su Uljanik i 3. maj u jednoj tvrtki. Možda ih je trebalo restrukturirati zasebno. Hrvatsku brodogradnju trebamo spašavati. Od konačnog proizvoda skroz do fakulteta u Hrvatskoj postoje resursi. Širom Europe su mnoga brodogradilišta zatvorena i to je ono što zovemo industrijskom politikom pojedine države.
Ima zainteresiranih strateških partnera, jedan hrvatski, jedan talijanski, imaju ideju o turističkom razvoju. Što mislite o tim idejama?
To je u redu ukoliko dođe do razdvajanja. Jedno je turizam, koji vidimo da ide zaista odlično, sve bolje i bolje, međutim, to ne treba imati nikakve veze s brodogradnjom i Uljanikom. Privatni sektor je bolje nego dobrodošao. Međutim, ako se dio koji nije nužan za brodogrAdnju može iskoristiti u turizmu, zašto ne?
Radnici traže smjenu uprave, hoće li ona snositi posljedice zbog lošeg upravljanja?
To je pitanje za Nadzorni odbor i vlasnike. Ne volim se petljati. Velika većina hrvatskih kompanija je privatnih.
Sisačka rafinerija je također u problemima. Niz godina radnici su upozoravali da postoje ideje o zatvaranju. Stručnjaci kažu da je ovo početak kraja. Kako komentirate ovu situaciju?
Radnici su u pravu, godinama je bilo dovoljno prilike za sjesti ozbiljno sa strateškim partnerom i raščistiti dosta stvari. Otpočetka mađarska strana nije pokazivala mnogo interesa za ulagati u hrvatske rafinerije, koje zaostaju za svjetskim i europskim. Brak s MOL-om je došao kraju i ja se zalažem za novog strateškog partnera.
Koliko je važno očuvanje Rafinerije Sisak? Ima li vlada energetsku viziju što učiniti dalje s Inom?
Mislim da je energetska strategija jasna, očuvanje nacionalnih resursa i kompanija. Energetika nije bilo koja industrija, to je najčešće geopolitika i na neki je način izdvojena iz svih industrija. Konkurentnost u energetskom sektoru znači veću ili manju konkurentnost u industriji, u proizvodnji. To ne znači da država mora biti vlasnik neke kompanije. Vlada ima dovoljno alata da može utjecati na to.
I kutinska Petrokemija ima problema.
Mađari nisu u poziciji da ucjenjuju hrvatsku vladu, to bi bilo jako loše. Za Petrokemiju ima dosta zainteresiranih. Petrokemija je proizvodnja koja je geografski dosta određena. Treba pronaći najbolje investitore, najboji su strateški investitori koji znaju biznis, koji imaju tradiciju. Čini mi se da mi u javnom sektoru koji puta bježimo od te svijesti ili odgovornosti da strateškim upravljanjem izravno utječeš na privatni sektor.