Sve više ljudi koji pomažu brojnim izbjeglicama na Facebooku dijeli svoja iskustva. Jedan od njih je i Hrvoje Rupčić, poznati bubnjar grupe Cubismo, koji je, zajedno sa djevojkom Ivanom, izbjeglicama dijelio hranu ispred hotela Porin.
“Prišla nam je jedna djelatnica Crvenog križa i upitala možemo li nešto pomoći? Naravno. Tada nam je rekla da ta djevojka sjedi tu u parku od jučer od kad je dovezena i neprestano plače”, piše Hrvoje.
Naime, nju i njenog maloljetnog prijatelja Alija iz Pakistana o kojem se brinula kao majka ili starija sestra razdvojili su dan ranije u Ježevu jer su prvo ukrcavali žene i djecu, a kod Amine, koja dolazi iz Kameruna, su ostale sve Alijeve stvari zajedno sa novcima i mobitelom. Od tada ga, kaže, nije vidjela.
Prvi osmijeh nakon mnogo dana
“Upitala nas je možemo li ju prebaciti do Velesajma da vidimo nije li možda tamo. Ukrcali smo Aminu, došli do Velesajma i tražili Alija po halama sa mnogim ljudima, djecom, bebama….nije ga bilo. Nakon još malo lutanja od Porina do Velesajma i gomile Amininih suza pitali smo je je li gladna? Naravno. Otišli smo do nas doma i spremali hranu”, prepričava Hrvoje. Aminu, kako se djevojka zove, odveli su kući i spremili joj večeru. Tu se malo opustila i nasmijala nakon tko zna koliko dana, priznaje.
Ispričala im je sve o njenu životu i o djeci koju čuva njena majka, a pridružit će joj se jednom kad se smjesti negdje. Pokazala im je i slike malog čamca s kojim su iz Turske prešli u Grčku. Međutim, uskoro se opet uozbiljila jer je Ali još uvijek negdje vani, sam samcat, bez novca i odjeće.
“Upalili smo tv da vidimo što se zbiva i kada su prikazali stanje na Bregani skočila je na noge i počela pokazivati prstom i uzvikivati imena. Tamo su bili ljudi iz “njene grupe”. Ali Alija nije bilo. Sjurili smo se u auto i za Breganu”, nastavlja priču Hrvoje.
Stotine ljudi na Bregani
Na Bregani su ih dočekale stotine ljudi. No, Alija nije bilo nigdje. Policajci su im objasnili kako je nekoliko grupa već prešlo granicu.
Policija je počela ponovo propuštati ljude preko granice, a Amina je morala istog časa odlučiti je li ide ili ostaje.
“Amina nas je uplašeno pogledala i upitala: da li da ide? Slegnuli smo ramenima. Idem, rekla je, možda je Ali već preko. Otrčao sam do auta po njene stvari a policajac nam je pokazivao da se požuri. Stigli smo se kratko, čvrsto zagrliti i otrčala je za njima. Ivana i ja smo stajali i gledali i jedna je suza počela stizati drugu… Okrenuli smo se i vidjeli još mnogo Amina i drugih ljudi sa strašnim sudbinama kako leže po travi…nema vremena za žaljenje, sutra moramo tražiti dalje Alija i pokušati pomoći još nekome. I to ne samo radi njih, već radi nas samih jer nitko nas ne može ničime više nagraditi od toga što nas je Amina nakratko nagradila svojim teško izmamljenim osmijehom”, kaže Hrvoje.
