Pravobraniteljica i stručnjakinja za rodnu ravnopravnost o femicidu

Femicid je u Hrvatskoj posebno kazneno djelo i od te se novine puno očekivalo, međutim rezultat je porazan. Zašto? U TNT-u na ovu temu u Intervjuu tjedna govore pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić i Dunja Bonacci Skenderović, stručnjakinja za rodnu ravnopravnost, koja je provela analizu počinjenih femicida u Hrvatskoj.

Jedina godina gora po broju ubojstava žena je bila 2020. Što se događa i gdje smo zakazali?

“Posljednjih 10 godina ukazujemo na alarme koji zvone jer u dovoljnoj mjeri nismo prepoznali posljedice rodno uvjetovanog nasilja i nismo ga pravilno ni etiketirali. O femicidu smo prvi put počeli govoriti 2017. jer smo igrom slučaja imali projekt koji je financirala EU pa je tako krenula edukacija policije, pravosuđa i javnosti da se radi o odnosu moći i patrijarhalnom sustavu”, rekla je Ljubičić pa dodala je 2017. osnovan Femicide Watch:

“Njime koordiniramo. Imamo predstavnike svih resornih tijela koji se bave ili počiniteljima ili procesuiranjem ili zaštitom žrtve, a zakazali smo strukturalno jer nemam koordinirano sinergijsko djelovanje. Ipak, Vlada je zaista napravila iskorak s uvođenjem kaznenog djela teškog ubojstva ženske osobe. Potrebno je sinergijski raditi i na ostalim dijelovima i dionicima koji djeluju u području prevencije. Nemamo osnaženu prevenciju i na njoj je potrebno raditi sustavno, a ne stihijski.”

Koliko slučajeva ste analizirali i što je generalni zaključak?

“Provela sam analizu 56 slučajeva intimnog partnerskog femicida. Postoji više klasifikacija, ali ja sam se fokusirala samo na slučajeve gdje su žrtva i počinitelj bili u partnerskoj vezi. Analiza je pokazala da je femicid namjerno i planirano ubojstvo žene koje ima svoju dinamiku, a zbog toga što ima svoju dinamiku i često mu prethodi dugogodišnje nasilje, moguće ga je spriječiti”, kaže Skenderović i napominje:

“Analiza je uzela razdoblje od 2016. do 2023. U čak 77 posto slučajeva žrtve i počinitelji su bili u vezi u tom trenutku, a femicid se i najčešće događa u zajedničkom kućanstvu, što potvrđuje tezu da dom nije najsigurnije mjesto za ženu. Kad sam ušla još dublje u svaki slučaj, vidjelo se da kod intimnog partnerskog femicida počinitelj pretjerano ubija žrtvu, a taj čin ukazuje na ogroman bijes počinitelja. Zaključak je da femicid nije ishitren čin, ne događa se jer je počinitelj pukao, ne motivira ga ljubomora, motiviran je gubitkom kontrole nad životom žrtve. Počinitelji nose sa sobom oružje kada idu ubiti žrtvu i to govori da se radi o planiranom ubojstvu. U 41 posto slučajeva, oni završavaju samoubojstvom, što znači da taj slučaj nikada neće doći do pravosuđa. U 24 posto slučajeva, počinitelj femicida je bio prije nasilan prema svojoj partnerici i od tih 24 posto, u 16 posto je žrtva prijavila nasilje nadležnim institucijama. Neki su bili prekršajno gonjeni, neki imaju kaznene prijave, a protiv nekih se vodio kazneni postupak u vrijeme kada se dogodio femicid. Jedan od problema je što se ne vidi kontinuum nasilja. Možemo staviti novo kazneno djelo u zakon, ali moramo shvatiti kontekst u kojem se događa.”

Provodi li se Istanbulska konvencija?

“Opet dolazimo do ljudskog faktora i strukturalnih problema. Zakonodavstvo je samo okvir i temelj po kojem ćemo postupati. Institucije ne čine zgrade i sustavi, već ljudi, a stručne osobe moraju biti educirane i profilirane. Često imamo problem kada radimo edukacije da se radi o ad hoc edukacijama. Nemamo sustavnu edukaciju stručnih osoba svih resora. Prije 10 godina, kada smo radile edukaciju s policijom, često su nas pitali što znači “rodni senzibilitet”. Danas se ne postavljaju takva pitanja. Koliko god se trudimo, još uvijek nema sustavne edukacije. Pojedine institucije su prilično zatvorene.””, naglasila je Ljubičić.

Nadovezala se Bonacci Skenderović.

“Zadnja sinergija sustava je bila kad je bilo suzbijanje trgovanja ljudima. Radili su se veliki treninzi i svi su sudjelovali. Bilo bi idealno to vidjeti kada se radi o nasilju nad ženama. Edukacije su užasno bitne i svako toliko imamo nove spoznaje o nekom obliku nasilja nad ženama. S time što imamo analizu, sada znamo da netko nije samo pukao od ljubomore i znamo da femicid ima svoj kontinuitet i da kreće puno prije i da se može spriječiti ako se dovoljno rano sankcionira počinitelj.”

Koji koraci nam nedostaju?

“Bavili smo se penalizacijom i represijom, koja je blaga. Javna osuda i društvena poruka je neprimjerena u takvim slučajevima. Moramo se baviti prevencijom, promišljanjem o uzrocima koji ne bi doveli do toga da imamo ovakvu prevalenciju brutalizacije rodno uvjetovanog nasilja. Zapadni sustavi iznimno puno i dugotrajno rade na prevenciji, a ona je mijenjanje društvene svijesti, što je najduži društveni proces. Ako želimo imati stručnu mladež, uključivu mladež i stručne osobe koje dolaze prve u dodir sa žrtvama i počiniteljima, moramo imati osviještene ljude i raditi na tome da se takva vrsta nasilja prepoznaje i prijavljuje”, odgovara Ljubičić.

Skenderović pak smatra da Hrvatska zakazuje u zaštiti žrtava.

“Jako je dobro što je femicid uveden u Kazneni zakon. Napokon je prepoznat taj specifičan zločin nad ženama, ali tu nedostaje prateći sadržaj. Općenito, što se tiče nasilja nad ženama, Hrvatska donese zakon i tu stane priča. Nema edukacije, nema prevencije, nema zaštite žrtava, a i podaci koji se skupljaju nam ne govore ništa.”

Treba li sudstvo promijeniti praksu?

“Trebaju svi promijeniti praksu. Belgija je zakonom propisala da je potrebno voditi računa o rodnom senzibilitetu i prepoznavanja tko je počinitelj, a tko žrtva. Zadnja istraživanja koja smo imali vezano uz seksualno uznemiravanje kažu da je dvije trećine žrtava smatralo da nije potrebno prijaviti jer neće doći do promjene”, zaključuje Višnja Ljubičić.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.