Talijanski humanitarac: Besplatno obrazovanje je ključ stvarne promijene u svijetu

Niccolò Govoni talijanski je pisac i humanitarac. U svojim ranim tridesetima (rođen je 1993.) vodi organizaciju Still I Rise, čiji je osnivač, a koja vodi besplatne škole za djecu koja nemaju pristup obrazovanju u zemljama pogođenima ratovima, humanitarnim krizama i u izbjegličkim centrima. U 20. godini otišao je volontirati u sirotište u indijskoj saveznoj državi Tamil Nadu.

Nakon četiri godine iz Indije je otišao u Palestinu, a ubrzo potom na grčki otok Samos, gdje se nalazi veliki izbjeglički centar. Iste godine objavljuje e-knjigu Bianco come Dio („Bijel poput Boga“) koja je prodana u deset tisuća primjeraka. Od prihoda je Govoni uredio knjižnicu u sirotištu. Govoni je 2020. godine bio nominiran za Nobelovu nagradu za mir, a iste je godine dobio nagradu za ljudska prava međuministarskog Odbora za ljudska prava talijanske vlade, prvu uopće dodijeljenu.

Za Govonija je odgovor na pitanje zašto ulagati u obrazovanje prilično jednostavan:

"Postoje dvije ključne stvari koje mogu promijeniti svijet. Sa zdravstvom spašavate živote, a sa školom ih mijenjate. To sam shvatio iz vlastitog iskustva", i dodaje, u intervjuu s Novostima, da smatra da je obrazovanje najmoćnije oružje protiv nejednakosti.

Nakon prvog volonterskog iskustva u Indiji, Govoni je odlučio život posvetiti borbi za dostupno obrazovanje. U središtu misije organizacije Still I Rise jednostavna je, ali snažna ideja: svako dijete ima pravo na kvalitetno obrazovanje.

"Sva djeca imaju pravo na školu. Sva djeca zaslužuju besplatno obrazovanje. To je ključ stvarne promjene u svijetu", kaže Govoni.

Rad s djecom

Iako danas vodi međunarodnu humanitarnu organizaciju, Govoni priznaje da njegov put nije započeo velikom vizijom ili dugoročnim planom. Naprotiv, odlazak u Indiju bio je, kako kaže, prije svega pokušaj da pobjegne od vlastitog života.

"Na početku nije bilo nikakve humanitarne ambicije niti posebnog interesa za rad s djecom. Imao sam prilično turbulentan tinejdžerski period, dva puta sam ponavljao razred, imao sam problema s autoritetima i dosta poteškoća u obitelji. U jednom trenutku jednostavno sam bio umoran od samoga sebe", prisjeća se Govoni.

Indiju je izabrao gotovo slučajno. Inspiraciju je pronašao u romanu Shantaram pisca Gregoryja Davida Robertsa, a „to nije bila naročito promišljena odluka, sve je bilo vrlo instinktivno“. Po dolasku u Indiju počeo je volontirati u jednom sirotištu u kojem je živjelo dvadesetak djece. Upravo tamo prvi je put osjetio koliko mu znači osjećaj da je nekome potreban.

"Otkrio sam da mi pričinjava veliko zadovoljstvo osjećaj da sam koristan. Radio sam ono što sam mogao, a s dvadeset godina to nije mnogo. Ali to malo otvorilo mi je oči i pokazalo koliko je svijet nepravedan", rekao je.

Njegovo iskustvo ubrzo je otvorilo i pitanje načina na koji funkcionira međunarodno volontiranje. Govoni je shvatio da je organizaciji koja ga je poslala na projekt platio da volontira, bez ikakve pripreme ili provjere.

"Kada sam stigao u Indiju shvatio sam da sam potpuno nespreman. Nisam imao nikakve kvalifikacije za rad u tako osjetljivom okruženju kao što je dom za napuštenu djecu. Nije bilo nikakve obuke, selekcije niti nadzora", objašnjava.

Jedan događaj posebno ga je pogodio. Nakon tri mjeseca morao se vratiti u Italiju kako bi završio srednju školu. Jedan dječak iz sirotišta, Anthony, bio je slomljen njegovim odlaskom. On i Govoni jako su se zbližili „i za njega je moj odlazak bilo pravo napuštanje“. Tada je shvatio koliko emocionalne veze koje nastaju tijekom kratkih volonterskih iskustava mogu biti bolne za djecu.

"Uopće nisam bio spreman nositi se s takvom vezanošću. Nitko mi nikada nije govorio o tim aspektima", opisuje Govoni iskustvo koje ga je natjeralo da promijeni pristup.

Nakon završetka srednje škole vratio se u Indiju i upisao studij novinarstva na Symbiosis International University u gradu Pune. Sam sebi je rekao da ne može biti jedna od onih osoba koje dođu, dožive iskustvo i onda nestanu. Godinama kasnije ponovno se sreo s Anthonyjem. On danas ima 26 godina i radi kao kuhar u školi organizacije Still I Rise u Keniji.

"Sada je odrastao i napokon možemo imati odnos na ravnopravnoj osnovi. Godine 2022. javio mi se jer je tražio posao. Učio je za kuhara i rekao sam mu: dođi u Keniju, treba nam kuhar", kaže Govoni.

Nakon studija Govoni je planirao upisati diplomski studij menadžmenta nevladinih organizacija u New Yorku, ali prije toga, u jeku izbjegličke krize, otišao je volontirati na grčki otok Samos. Na otoku je situacija bila dramatična. U kampu izgrađenom za 650 ljudi u jednom trenutku bilo je gotovo 7.000 izbjeglica. Uvjeti za život bili su izuzetno teški: nije bilo škola, adekvatne zdravstvene pomoći niti pravne podrške. U takvim uvjetima počeo je predavati skupini dječaka između 12 i 14 godina, a to iskustvo promijenilo je njegove planove.

"Prvo sam odlučio odgoditi master u New Yorku. Zatim sam ga opet odgodio. Na kraju sam ga potpuno odgodio", opisuje Govoni kronologiju svojih odluka.

Still I Rise osnovan je na Samosu. Njihov prvi projekt bila je mala škola za djecu iz izbjegličkog kampa. Centar je radio od jutra do mraka i nudio neformalno obrazovanje – engleski, matematiku, znanost i europsku kulturu, ali i programe o ljudskim pravima, seksualnom obrazovanju i psihološku podršku. Iz tog iskustva razvijen je obrazovni model koji se danas primjenjuje u svim školama organizacije, a „s vremenom smo počeli zamišljati školu iz snova“.

Model počiva na četiri stupa: škola kao dom, učenik u središtu, nastavnik kao mentor i globalna perspektiva.

Govoni je tijekom godina često bio meta kritika. Neki su ga nazivali „kolonijalistom“ ili „diletantom“. Na takve optužbe pokušava ne obraćati previše pozornosti.

"Trudim se ne čitati takve komentare. Ne namećemo ništa, mi smo samo demokratizirali put prema izvrsnosti", odgovara osnivač organizacije Still I Rise, koja je počela kao mala inicijativa, a danas zapošljava oko 150 profesionalaca i surađuje s više od 400 volontera.

Na zidu svoje kuće u Nairobiju, gdje danas živi, Govoni je ispisao popis stvari koje želi učiniti u životu. Jedna od stavki bila je „vjenčati se u Las Vegasu“, ali priznaje da to danas više nikada ne bi napisao.

"Htio sam buran, avanturistički život. Danas bih na toj listi dodao nešto drugo – biti u miru sa samim sobom", navodi Govoni.

Njegova sljedeća ambicija je da do 2050. godine obrazovni programi njegove organizacije dosegnu milijune ljudi. U bližoj budućnosti planira otvoriti nove škole u Afganistanu i na Haitiju jer „tamo su zaista potrebne“.