Francuski književnik i filozof Michel de Montaigne još je u 16. stoljeću ustvrdio da su - sjećanja uglavnom fiksirana željom da ih zaboravimo, što je posebno izraženo kod neugodnih sjećanja koja nas uznemiruju.
Neugodna sjećanja rezultat su djelovanja različitih stresnih događaja – trauma – gdje traumu definiramo kao zastrašujuću situaciju u kojoj postoji značajna mogućnost ozljeđivanja ili smrti, pri čemu osoba može biti neposredni sudionik ili promatrač događaja, objašnjava za portal N1 Nataša Šikanić, psihijatrica i psihoterapeutkinja.
“Svi smo mi doživjeli neku traumu ili traumatično iskustvo. Nitko nije imun na utjecaj traumatskog događaja, bez obzira radi li se o “malom T ili velikom T”, kaže dr. Šikanić.
Dodaje da bi pod male traume spadali događaji iz svakodnevnog života koje gotovo svaka osoba proživljava, a zbog kojih se osjećamo nesigurno, nevoljeno, bez kontrole i nade (poniženja, neuspjesi, gubici bilo koje vrste, događaji u obitelji, braku, na poslu, itd.). u prometu itd.).
Velike traume uključuju iskustva koja se moraju dijagnosticirati kao posttraumatski stresni poremećaj, odnosno događaje koji su intenzivni i rijetko se događaju te koje osoba percipira kao opasne po život (zlostavljanje/nasilje, rat, prirodne katastrofe/poplave, potresi, uragani, migracija, bolest, gubitak voljene osobe, požari…).
Ovakav traumatičan događaj narušava naš temeljni osjećaj sigurnosti i postavlja pitanje je li svijet dovoljno sigurno mjesto, vreba li iza svakog ugla opasnost, hoću li se više ikada osjećati sigurno”, kaže sugovornica portala N1.
Navodi da koliko god teret traume bio velik, mi imamo kapacitet i prirodne obrane prevladati te situacije, prevladati ih, vratiti osjećaj sigurnosti i ponovno se uzdići. Strah i nesigurnost leže u osnovi traumatskog iskustva.
Relacijska trauma
„Neke od najčešćih trauma su relacijske traume, odnosno traume nastale u odnosima s drugima. To mogu biti traume u odnosu s roditeljima, u smislu zanemarivanja, kritiziranja, zlostavljanja, odbacivanja, nedostatka ljubavi i pažnje, toksičnog odnosa s partnerom (kontrola, ljubomora, zlostavljanje, verbalna i fizička agresija), vršnjacima (zlostavljanje, ismijavanje, zadirkivanje), mobing na poslu…”, objašnjava dr. Šikanić.
Ističe da u ovakvim toksičnim vezama u kojima postoji cijeli niz uznemirujućih i traumatičnih situacija stvaramo iracionalna uvjerenja o sebi, da nismo dovoljno dobri, da nismo vrijedni ljubavi, da smo bespomoćni, neadekvatni, bezvrijedni, da zaslužujemo samo loše stvari, da se ne možemo zaštititi itd.
“Ta uvjerenja mogu biti jaka i možemo sasvim vjerovati u njih, a ako se na takvim traumama ne radi, mogu rezultirati na različite načine, uzrokujući anksioznost i depresiju, napadaje panike, manjak samopouzdanja, možemo nastaviti s krivim odabirom partnera, misleći da ne vrijedimo i da ne zaslužujemo ljubav i sl.”, navodi psihoterapeutkinja.
Posttraumatski učinci
„Nakon proživljene traume – posttraumatski učinci značajno oblikuju naše živote i psihičko funkcioniranje. Kod nekih se ti događaji brzo integriraju i ostavljaju samo blijedi trag, dok kod drugih svakodnevno funkcioniranje biva značajno prebojano i pod jakim utjecajem traumatskog događaja, ponekad i 20-30 godina kasnije, kaže psihijatrica.
Dr. Šikanić dodaje da neće svi nakon proživljene traume razviti psihički poremećaj. Većina ljudi će se brzo oporaviti, dok će samo mali broj razviti posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), 7-8% (postotak je čak i veći u određenim populacijama – policajci, vojnici…). PTSP značajno narušava kvalitetu života i svakodnevno funkcioniranje.
Posljedice stresa
“Posljedice stresa mogu biti male frustracije, ali i značajni psihički i fizički zdravstveni problemi. Naša sposobnost da se uspješno nosimo sa stresom ovisi o složenom međuodnosu strukture ličnosti, mentalnih/psihičkih procesa i naše okoline, uključujući ljude oko nas”, objašnjava naša sugovornica.
Dr. Šikanić dodaje kako pri proživljavanju katastrofe moramo razlikovati trenutne i produljene reakcije. Reakcije na traumatične i katastrofalne događaje brojne su i različite, može se reći da ih ima onoliko koliko ima ljudi na svijetu, no neke opće karakteristike ipak se mogu izdvojiti.
„Neposredno nakon katastrofe osoba je uznemirena, uznemirena, neorganiziranih misli, slabe koncentracije, ‘ne drži svoje mjesto’, u panici, obamrla, smrznuta, disocirana, djelomične svijesti o okolini, javlja se derealizacija i depersonalizacija. Ne nalaze se svi ovi simptomi kod jedne osobe, već kombinacija. Ovi simptomi su prolazni i kratkotrajni, osnovni resursi osobe se kasnije regeneriraju i traumatski događaj ne ostavlja nikakve posljedice“, ističe psihijatrica.
Dodaje da manji postotak ljudi razvija razne psihičke i fizičke poremećaje. Najčešći poremećaji povezani sa stresom su akutne reakcije na stres, PTSP, psihosomatski poremećaji…
Dijagnoza
„Za postavljanje dijagnoze PTSP-a potrebno je da je osoba doživjela/bila izložena traumatičnoj situaciji – izravno ili kao promatrač, da je situacija bila prijeteća i da je mogla utjecati na psihički i fizički integritet osobe, u smislu opasnosti od ozljeđivanja ili smrti, kako same osobe, tako i osoba u okruženju”, kaže dr. Šikanić za N1.
Dodaje da tijekom traumatske situacije osoba doživljava intenzivan strah, užas i bespomoćnost (kod djece se to može manifestirati neorganiziranim i agitiranim ponašanjem). Kasnije, osoba stalno proživljava situaciju u obliku nametljivih dnevnih sjećanja (“flashbackovi”), ponavljaju se uznemirujući snovi o događaju, uz povremeno ponašanje kao da se traumatski događaj događa sada.
“Postoje intenzivne psihološke reakcije na simboličke prikaze događaja ili simbolične podsjetnike.” Bihevioralno izbjegavanje podražaja povezanih s traumom, uz otupljivanje reakcija koje nisu povezane s traumom, također je sastavni dio ovog poremećaja (izbjegavanje aktivnosti, ljudi, mjesta povezanih s traumom, postoji nemogućnost prisjećanja važnih aspekata trauma, smanjeni interes i sudjelovanje u uobičajenim životnim aktivnostima, osjećaj otuđenosti i odbačenosti, osjećaj uskraćene budućnosti). Povećana uzbuđenost (hiperrazbuđenost), koja nije bila prisutna prije traume, manifestira se nesanicom, razdražljivošću, nervozom, izljevima bijesa, otežanom koncentracijom, nemogućnošću fokusiranja pažnje, pretjeranim reakcijama“, naglašava psihijatrica.
Posljedice
Osobe kod kojih se razviju poremećaji povezani sa stresom često imaju povećani umor, česte glavobolje, bolove u prsima, druge bolne sindrome, razne kardiovaskularne i gastrointestinalne smetnje, smanjeni imunitet, pretilost, poremećaj rada štitnjače.
“Često se smatraju nedovoljno fizički zdravima, a nerijetko se razvijaju različiti oblici somatizacije – brojni somatski simptomi koji su posljedica psihičkog stanja, bez objektivne tjelesne bolesti, a zbog kojih često traže pomoć liječnika. Ponekad se kao posljedica traume razvije sekundarni alkoholizam, zlouporaba supstanci i droga, zlouporaba cigareta i slično”, objašnjava sugovornica za N1.
Dr. Šikanić ističe da je vrlo složeno pitanje tko će razviti posttraumatski poremećaj nakon što je izložen traumatičnoj situaciji.
“Ono što je stresor za jednu osobu nije za drugu, ako različiti ljudi promatraju isti događaj, različito će reagirati na njega.” Individualne reakcije igraju presudnu ulogu. Mnogi ljudi sudjeluju u ratu ili prirodnoj katastrofi, pa ne razvijaju svi psihičke poremećaje. Predtraumatski čimbenici rizika bili bi struktura ličnosti, povijest traume u djetinjstvu i ranoj odrasloj dobi, mentalno zdravlje, psihobiološki i genetski čimbenici”, objašnjava psihijatrica.
Prema njezinim riječima, nakon katastrofalnog/traumatičnog iskustva većina ljudi doživi povlačenje simptoma i povratak na prethodnu razinu funkcioniranja. Ako se to ne dogodi, a primijetimo gore opisane simptome, to znači da se trauma nije spontano riješila, već je nastao psihički poremećaj povezan sa stresom koji treba što prije liječiti. Osobu treba uputiti psihijatru/psihoterapeutu koji će primijeniti neku od adekvatnih metoda liječenja.
Liječenje psihotraume
„Jedna od najučinkovitijih psihoterapijskih metoda za liječenje psihotraume je EMDR (Eye Movement Desensitization Reprocessing) – terapija ponovne obrade uz pomoć pokreta očiju, pri čemu se često koristi bilateralna taktilna i slušna stimulacija. Pomoću ove terapije ponovno se obrađuju traumatska sjećanja, emocije i uvjerenja koja pomažu osobi da se vrati na premorbidnu razinu funkcioniranja. EMDR se bavi emocijama, fizičkim senzacijama, stavovima, ponašanjima, a tako osoba može osjetiti radost i ljubav, vezati se, povezati se i osjećati se dobro u sebi“, objašnjava psihijatrica.
Dodaje kako svi postupci uključuju prošlost, sadašnjost i budućnost, s obzirom na to da se aktualni psihički problemi shvaćaju kao posljedica neadekvatno obrađenog i sačuvanog sjećanja na traumatska iskustva.
Um može izliječiti psihičku traumu
“EMDR terapija pokazuje da se um zapravo može izliječiti od psihičke traume baš kao što se tijelo liječi od fizičke traume. Kada posiječete ruku, vaše tijelo radi na zacjeljivanju rane. Ako strani predmet ili opetovana ozljeda iritira ranu, ona će se zagnojiti i izazvati bol. Kad se otklone posljedice ponovljenih ozljeda, liječenje se nastavlja”, kaže psihijatrica.
Dr. Šikanić kaže da EMDR terapija pokazuje da se sličan slijed događa i kod mentalnih procesa. Sustav obrade informacija u mozgu prirodno se kreće prema mentalnom zdravlju. Ako je sustav blokiran ili neuravnotežen zbog utjecaja uznemirujućeg događaja, emocionalna rana se zagnoji i može uzrokovati intenzivnu patnju. Nakon što se blokada ukloni, zacjeljivanje se nastavlja. Vjeruje se da je izvanredna učinkovitost ove metode u izravnom djelovanju na neurofiziološke mehanizme mozga.
„Također, učinkovit način liječenja je primjena metoda kognitivno-bihevioralne psihoterapije. Koji će se način liječenja primijeniti ovisi o osobi i procjeni stručnjaka“, kaže dr. Nataša Šikanić, psihijatrica, EDMR psihoterapeutkinja.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!