Situacija oko migranata koji potaknuti očajnim životnim uvjetima ili primorani borbom za goli život pristižu u Europu poprimila je zabrinjavajuće razmjere. Često se čini kako se dio članica Europske unije i njihovo čelništvo takmiči u ksenofobiji i demoniziranju migranata - dok jedni dižu zidove, drugi najavljuju ekspresne deportacije.
U moru negativnih i neprijateljski nastrojenih medijskih naslovnica, nije teško dobiti dojam kako u Europi nema nikoga tko bi bio spreman pomoći izbjeglicama. Srećom, tu su građani, tisuće njih, koji su spremni suosjećati s osobnim tragedijama ljudi koji pristižu na Stari kontinent. Ti ljudi svojim primjerom pokazuju lice Europe koje su, čini se, političke elite zadnjih mjeseci odlučile zastrijeti eksplozivnom nacionalističkom retorikom.
VEZANA VIJEST
Njemačka: Dobrodošli!
Njemačka je članica Europske unije s najvećim brojem tražitelja azila te se očekuje kako će ove godine zaprimiti preko 400.000 zahtjeva, što je duplo više nego u 2014. godini. Upravo u njemačkom Frankfurtu nedavno je održan skup podrške migrantima, na kojemu su aktivisti isticali plakate s porukama poput “Izbjeglice, dobrodošli!” i “Brod je pun – da, a Zemlja je ravna!”.
Zbog prenapučenosti skloništa velik broj migranata je prisiljen spavati u šatorima, dvoranama i montažnim kontejnerima. Dijelu Nijemaca to je neprihvatljivo. Stanovnica Berlina Mareike Geriling tako je prošle godine odlučila ustupiti svoju sobu na korištenje izbjeglici iz Malija, za vrijeme svojeg višemjesečnog puta u Kario.
“Nije to bilo ništa posebno. Uvijek kažem ljudima kako izbjeglice imaju iste probleme i obveze kao i mi. Moraju spavati, jesti, tuširati se. Bio je veoma fina osoba”, rekla je.
Španjolska: “I imigranti su ljudi”
Samuelu je trebalo skoro dvije godine da dođe do Španjolske. Krenuo je iz supsaharske Afrike, prešao pustinju, došao do Maroka, pa putem gibraltarskog tjesnaca došao do španjolskog utočišta u Cádizu. Tamo ga je primilo lokalno svećenstvo, koje mu je pomoglo da nauči španjolski jezik i da se integrira u lokalnu kulturu.
Gabriel Delgado, jedan od svećenika koji radi u organizaciji za pomoć izbjeglicama, a koja je samo prošle godine pružila pomoć tisućama ljudi, ističe kako je nužno ulagati više u pomaganje migrantima, s obzirom na činjenicu da njihov broj stalno raste, pieš Guardian.
Delgado navodi kako ga pokreće jednostavno uvjerenje.
“Imigranti su ljudi, imaju jednako dostojanstvo i prava kao i svi mi”, navodi. Mnogi od njih uključuju se u tečajeve jezika i prve pomoći te se osposobljuju za rad s bolesnim i starim osobama, u uslužnim djelatnostima i u građevini. To im je polazišna postaja.
U španjolskim prihvatnim centrima se imigrante često tretira kao da su počinili ozbiljan zločin. Oduzimaju im se sva prava. Takvi bi centri trebali biti zatvoreni, trebaju nam nova rješenja”, dodaje Delgado.
Mađarska: “Solidarnost s migrantima”
Zadnjih tjedana udruge građana u Mađarskoj pokrenule su niz akcija prikupljanja hrane i odjeće za migrante koji ulaze u zemlju putem granice sa Srbijom. Grupa Migszol, “Solidarnost s migrantima”, prva je grupa tog tipa organizirana u južnoj Mađarskoj, u Szegedu.
Migszol je nastao nakon što je petoro prijatelja primijetilo kako se migranti preko noći zaključavaju izvan gradske željezničke postaje.
“Bila je sredina lipnja i noći su ovdje bile hladne. Nisu imali plahte ni tople odjeće. Neki od njih bili su djeca, bilo je i beba. Prva stvar koju smo napravili je da smo tim ljudima odnijeli toplog čaja i odjeće”, kazao je Márk Kékesi, suosnivač udruge.
Grupi pomažu i studenti medicine, koji često posjećuju migrante.
Italija: “On je jedan od nas”
23-godišnji Abu Taleb Mridha morat će se vratiti iz malenog talijanskog sela Capriglio u Bangaldeš. O njegovoj sudbini odlučila je komisija u Torinu, koja je zadužena za rješavanje zahtjeva za azilom. Mladić nema dozvolu da ostane u Italiji, ali mještani čine sve kako bi ga zadržali.
“Taleb mora ostati i učinit ćemo sve kako bismo to ostvarili”, kazala je gradonačelnica Capriglija Vittorina Gozzolino za Guardian. Gradonačelnica je zajedno s gradonačelnikom susjednog mjesta, svećenicima, lokalnim nevladinim organizacijama i lokalnim stanovnicima pokrenula grupu “Taleb je jedan od nas”, piše Guardian.
Talebova priča tragična je kao i mnoštvo drugih – u Sudanu su ga mučili jer je ulovljen s lažnom putovnicom, a potom je završio u zatvoru. Nakon toga, prevalio je libijsku pustinju kako bi došao do obale i otplovio do Italije.
“Sada želim umrijeti ovdje u Italiji, u Caprigliju. To je bolje od povratka u Bangladeš. Ako se vratim u Bangladeš bez da otplatim dugove, kao najstariji sin u obitelji, bit ću pogubljen”, kazao je.
Grčka: “To je pitanje humanosti”
Volonter Eric Kempson jedan je od onih koji na grčkom otoku LeZbosu dočekuje izbjeglice otvorenih ruku. Lezbos je postao grčka Lampedusa, preko 1000 izbjeglica stiže na taj otok svakog dana. Grčke vlasti, do grla zakopane u ekonomsku krizu, ne mogu se na adekvatan način pobrinuti za pitanje imigranata.
Eric i njegova žena Philippa Britanci su koji na Lezbosu rade kao prva linija pomoći pridošlicama.
“Izbjeglicama samo treba pomoć kada tek pristignu, nalaze se u stanju šoka. Prva stvar koju napravimo je da im ponudimo suhu odjeću. Potom majkama damo boce tople vode koje mogu staviti između sebe i djeteta, kako bi ugrijale djecu. Pomaganje imigrantima je timski rad. Jednom kada izađu iz čamaca, predsjednik lokalnog sela Thanassis Andreotis dolazi kako bi počistio ostatke napuštenih gumenjaka. Naravno, dio lokalnog stanovništva smatra kako imigrante ne bi trebalo ohrabrivati u dolaženju, ali Andreotis nije jedan od njih”, dodaje Kempson.
“To je pitanje humanosti. Morate se pokrenuti i učiniti nešto. Ljudi koji se žale na migrante sjede u svojim dnevnim boravcima i izmišljaju sulude glasine”, kaže umirovljeni policajac Andreotis.
Ujedinjeno Kraljevstvo: “To je pitanje emocionalne solidarnosti”
Unity centar u Glasgowu već se nekoliko godina bori kako bi zaštitio izbjeglice i tražitelja azila u tom mjestu. Centar se nalazi kraj državnog imigracijskog ureda. Ukoliko migranti naiđu na probleme u državnom uredu, aktivisti iz Centra odmah mogu priskočiti upomoć. Taj je sustav omogućio stotinama tražitelja azila da ostanu u Škotskoj od kraja 90-ih.
“Pomažemo svima kojima je potrebna pomoć oko dokumenata. To je vid emocionalne solidarnosti, a opet je i jako praktično”, kaže jedan od aktivista Centra te dodaje kako se migranti deportiraju nazad u afričke zemlje u avionima.
“Avioni se pune, migrante se šalje nazad. To je postao uobičajeni način masovnog izbacivanja ljudi, tako nitko ne čuje krikove”, ističe.
Francuska: “Kroz pomaganje otkrivamo sami sebe”
56-godišnja Isabelle Pépin radi u sjevernoj radničkoj četvrti Pariza. Majka je šestero djece. Nakon što je godinama na putu do posla gledala ulice pretrpane madracima na kojima su se gužvali migranti, odlučila je poduzeti nešto po tom pitanju. Nakon što je dvoje njezine djece odselilo od kuće, oslobodila joj se soba u stanu. Odlučila ju je ponuditi mladom tražitelju azila.
U pariškoj župi kojoj ona i muž pripadaju čula je za projekt “Dobrodošli u Francusku”, koji vodi Jezuitska služba za izbjeglice. Stupila je u kontakt s njima.
Uskoro je stigao i prvi mladić, kojemu su ponudili mjesto za svojim stolom.
Devet mjeseci nakon što je primila prvog gosta, Pépin ističe kako je zahvalna na prisutnosti ljudi s drugih kontinenata u svojemu domu.
“Sviđa mi se to što kroz ovakve susrete doznajem više o sebi i o društvenoj realnosti. Do sada smo udomili tri veoma različite osobe. Svaki put smo stavljeni na kušnju njihovim viđenjem društva”, kazala je, prenosi Index.
