Izrael je već izgubio

1 ) Pozadina

Pozadina američkog hladnog rata protiv Irana - rata koji je od 28. veljače 2026. postao aktivan ili, koristeći američki vojni leksik, kinetičan - zahvaća period globalne povijesti nakon kraja 2. svjetskog rata, s dva ključna punkta koja su uvelike odredila dinamiku američko-izraelsko-iranskih odnosa; prvi je bio državni udar kojim su CIA i zapadne obavještajne agencije svrgnule demokratski izabranog iranskog premijera Mohammada Mosaddegha, u kolovozu 1953., i na čelo iranske države postavile šaha Rezu Pahlavija i marionetski režim vojne diktature potpuno podređen zapadnih interesima.

Neposredna američka motivacija za taj čin državne agresije bila je Mosaddeghova odluka o nacionalizaciji iranske naftne industrije. Drugi punkt - direktno uzrokovan državnim udarom - bila je Islamska revolucija 1979., povijesni trenutak koji su elite u Washingtonu vidjele kao nedopustivo iskopčavanje iranske države iz mreže vazalskog odnosa i uspostavljanje vlastite državne suverenosti neovisne o geopolitičkim interesima State Departmenta.

Uostalom, kao što smo mogli čuti od brojnih dužnosnika, medijskih ličnosti i analitičara iz Washingtona, Iran je, u očima američkog političkog establišmenta, predstavljao "skoru, neizbježnu prijetnju" ('imminent threat') u posljednjih 47 godina. Iako će mnogi (s pravom) postaviti pitanje kako netko/nešto može biti "skora prijetnja" gotovo 50 godina, takve izjave, makar logički nekoherentne, ne predstavljanju odstupanje od američke vanjskopolitičke doktrine prema državama koje se ne nalaze unutar kišobrana zapadne vojne hegemonije; štoviše, retorička gimnastika kada su u pitanju "neprijateljski režimi" sasvim je konzistentna s prijašnjim američkim diskursom koji je, na ovaj ili onaj način, pokušavao legitimizirati vojnu agresiju prema dezigniranom neprijatelju - bilo da je riječ o Koreji, Vijetnamu, Iraku, Libiji, Afganistanu ili, možda i najviše željenom skalpu, Iranu.

Dodamo li u tu računicu moći i ciljeve izraelskog režima, koji ne skriva svoju želju da Iran pretvori u novu Siriju (državu koja nakon propadanja u etničko i religiozno sektaštvo nema ni moći ni volje kontrolirati vlastite granice ili uspostaviti makar i privid suverenosti), cijela priča postaje kudikamo jednostavnija, makar nimalo manje opasna.

U svjetlu američko-izraelskog rata protiv Irana, ne bi bilo zgoreg podsjetiti na tekst "Pravila igre" britanskog akademika Eskandra Sadeghi-Boroujerdija za New Left Review iz aprila 2024, godinu dana prije 12-dnevnog rata i gotovo dvije godine prije otvorenog rata osovine SAD-Izrael i Irana/Hezbolaha.

"Odnosi između Irana i Izraela takvi su da obje strane dobro razumiju nepisana "pravila igre". Izraelski način djelovanja uključuje atentate na iranske nuklearne znanstvenike, pripadnike IRGC-a i savezničko vojno osoblje, sabotaže nuklearnih postrojenja i drugih industrijskih ciljeva, napade dronovima na različite vojne lokacije te izvođenje zračnih udara na navodne ciljeve IRGC-a u Siriji. Iran, sa svoje strane, nastavlja podupirati saveznike uz izraelske granice, nadajući se da će time odvratiti Izrael od napada na susjedne države i potkopati njegovu odlučnost u provođenju kolonijalnog projekta u Palestini."

Ovako pak Sadeghi-Boroujerdi u istom opisuje ključne dane nakon trijumfa revolucije u Iranu 1979., providno predvidjevši esencijalnu povezanost i isprepletenost palestinskog i iranskog otpora SAD-u i Izraelu:

Uostalom, nastavlja Sadeghi-Boroujerdi, iranski i palestinski narod prepoznao je zajedničkog neprijatelja ne samo zato što su autokratski šah na čelu opresivnog režima i Izrael funkcionirali kao produžena ruka američke hegemonije na Bliskom istoku; Mossad je otvoreno trenirao i podržavao SAVAK, šahovu brutalnu tajnu policiju, i time - barem indirektno - snosio dio krivnje za masovna ubojstva članova revolucionarnog pokreta u Iranu.

Pravila igre su se promijenila; rat u sjeni postao je vidljiv, ali fundamentalna motivacija zaraćenih, vojni ciljevi i odnos snaga ostali su, uz određena odstupanja, konzistentni.

Unatoč tome što su zapadne sankcije i apokaliptične posljedice osmogodišnjeg rata protiv Iraka, rata koji je Saddam Hussein započeo nakon više-manje transparentnog poziva američkih dužnosnika, a nastavio uz punu logističku, vojnu i diplomatsku podršku istih - podršku koja je, između ostaloga, uključivala zapadnu oprskrbu Iraka kemijskim oružjem i pružanjem obavještajnih podataka za što efikasnije korištenje ratnih plinova i ostalih oružja masovnog uništenja - rezultirale slabljenjem transnacionalne solidarnosti unutar samog iranskog rukovodstva i stvaranjem robustnijeg islamskog državnog projekta, ajatolah Ali Hamenei sve do svoje pogibije u izraelsko-američkog atentatu nakon zračnog udara u prvim danima rata u gotovo svakom javnom nastupu nosio je palestinski keffiyeh. Kao prijatelj Palestinaca, Iran se neminovno našao na ciljniku izraelsko-američke regionalne hegemonije.

Podrška Islamske republike pokretima otpora u Gazi i Libanonu samo su dodatno učvrstili već odavno okoštali stav elita u Tel Avivu i Washingtonu - Iran kao alternativa izraelsko-američkom statusu quo mora biti uništen jednom za svagda.

2) Ulog

Rat koji su SAD i Izrael započeli zračnim udarima 28. veljače već sada predstavlja presedan svjetsko-povijesnih razmjera. Donald Trump nije samo postao prvi američki predsjednik koji je ušao u rat zajedno s Izraelom - aparthejdskim režimom koji je prema sudu UN-a i brojnih međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava, uključujući B'Tselem-a, Lemkin instituta za sprečavanje genocida, Liječnika bez granica, Amnesty Internationala, Human Rights Watcha i Međunarodnog udruženja istraživača genocida, od 7. oktobra 2023. sustavno provodi genocid nad palestinskim stanovništvom u Gazi - već je, prema izjavama Trumpovih najužih suradnika, uključujući državnog tajnika Marca Rubija, taj rat započeo upravo zbog Izraela.

Za razliku od rata u Iraku, kada je režim Georgea W. Busha mjesecima provodio propagandnu kampanju koja je pokušala američku javnost, kao i međunarodnu zajednicu, uvjeriti u ispravnost - štoviše, nužnost - invazije, Trumpov i Netanyahuov rat protiv Irana upadljivo je obilježen potpunim izostankom slične kampanje ili bilo kakvog pokušaja konzistentne izgradnje 'javnog konsenzusa'.

Štoviše, Trump i njegovi najuži suradnici u američkoj administraciji, čini se, mijenjaju ratne ciljeve iz dana u dan: u jednom trenu to je 'promjena režima', drugom 'uništenje iranskog programa balističkih projektila', jednog dana 'degradacija iranskog nuklearnog programa', drugog 'oslobođenje iranskog naroda od terorističkog režima'. U izostanku bilo kakvog ideološkog, kao i vojno-strateškog okvira kojim bi se vojna agresija barem pokušala legitimizirati, razumljive su sve raširenija tumačenja koja motiv iza američkog povlačenja obarača pronalazi u svojevrsnom ratnom larpurlatizmu - rat u svrhu rata, ili, riječima Petea Hegsetha, nedavno prikladno preimenovanog u tajnika rata: "Smrt i uništenje odozgo".

Računica Benjamina Netanyahua, čini se, rezultat je ipak nešto racionalnije dugoročne strategije - makar izraelski vojno-sigurnosni aparat tu strategiju provodi kroz suštinski iracionalna sredstva: kolektivno kažnjavanje, uništavanje civilne infrastrukture i neselektivno bombardiranje. Cilj je uništenje Irana kao geopolitičkog rivala, a sredstva su, kao što je slučaj u Gazi, Libanonu i Siriji, potpuno neograničena.

Ili, riječima Trite Parsija, suosnivača američkog Quincy instituta:

Iran je jedina od zaraćenih strana koja od početka sukoba može reći da vodi suštinski egzistencijalni rat. Međutim, za razliku od Izraela i SAD-a, Iran se nalazi pod sankcijama i opsadom od revolucije 1979.; iranska država se za egzistencijalni rat, kroz proces vanjskih i unutarnjih imperijalnih pritisaka (sankcije, invazija Iraka, atentati na vojno i civilno osoblje, diplomatska izolacija, da navedemo samo neke primjere), priprema posljednjih 47 godina.

Decentralizirana 'mozaična obrana', kako je doktrinu obrane državne suverenosti opisao iranski šef diplomacije, Abas Aragči, osmišljena je upravo za ovaj scenarij, za koji su se generacije i generacije iranskih vojnih i administrativnih dužnosnika pripremale godinama. Što nas dovodi do situacije na terenu.

Ili, prema izvješću Reutersa:

"Pokrajinska i sektorska zapovjedništva mogu nastaviti borbu uz „opće upute dane unaprijed”, umjesto da čekaju smjernice u stvarnom vremenu od vrha političkog vodstva.

Planiranje nasljeđivanja već je ugrađeno kako gubici u vodstvu ne bi paralizirali operacije; Talaeinikova formulacija „tri razine niže” treba uvjeriti da su zamjene trenutačne.

Represivno-sigurnosna struktura također je osmišljena tako da funkcionira interno tijekom rata."

Upravo je ta dijalektika - između američko-izraelske doktrine masovnih zračnih napada i iranske decentralizirane obrane - srž onoga što mnogi zovu asimetričnim ratovanjem. Ali vratit ćemo se na to, budući da je sam termin u medijima često pogrešno okarakteriziran.

3) Trenutačno stanje

Trenutačnu dinamiku samog sukoba definira jedino i isključivo ključna strateška poluga koja se trenutno nalazi u iranskim rukama, Hormuški tjesnac. Američki analitičari točno su predvidjeli činjenicu da će Iran, u slučaju eskalacije koja je došla do vrhunca 28. veljače, zatvoriti Hormuz, ali mnogo manji broj predvidio je drugu, bitniju, činjenicu: mogućnost Irana da Hormuz zadrži zatvoren za neprijateljske države (što čini frazu 'zatvaranje Hormuškog tjesnaca' pomalo kontradiktornu, budući da smo vidjeli kako ruski i kineski tankeri normalno plove kroz tjesnac).

Sada, nakon više od mjesec dana od početka rata, jasno je da Iran tu polugu čvrsto drži u svojim rukama. Drugim riječima, kako trenutno stoje stvari (a one teško da će se promijeniti, čak i u slučaju potencijalne američke invazije), Iran drži stratešku prednost u ratu. Ulazak jemenske vojske u rat na stranu Irana, kao i žestoki Hezbolahov otpor IDF-u u južnom Libanonu, samo su taktičke prednosti koje idu na ruku Iranu, ali ovaj rat se oduvijek odlučivao oko mogućnosti kontroliranja Hormuza.

Izrael i SAD rat vode kroz dva vektora - prvi su tzv. 'dekapitacijski udari', tj. ciljani atentati na iranske dužnosnike, koji su u ljudskim žrtvama predstavljali 'uspjeh' za izraelsko-američku stranu, ali nisu dugoročno doveli do uništavanja iranskih državnih struktura. Dapače, s obzirom na to da su jedne od prvih žrtava bili ajatolah Ali Hamnei i Ali Larijani, koji su u iranskim krugovima slovili kao umjereni državnici, oni su poslužili samo kao dodatna inicijativa preživjelog iranskog vodstvo da pooštri taktički i strateški pristup ratu.

Drugi su zračni udari i tepih-bombardiranje, dva pristupa koji američke oružane snage (Koreja, Vijetnam, Irak, Iran, Afganistan, Libija, Sirija, Jugoslavija, da navedemo samo neke primjere) i IDF (Gaza, okupirana Zapadna obala, Golan visoravan u Siriji, južni Libanon, Bejrut, da, još jednom, navedemo samo neke primjere) prakticiraju sustavno kroz svoju operacijsku povijest. Ti udari doveli su do strašne materijalne štete (više od 600 pogođenih ili uništenih škola, bolnica, kao i golema šteta po iranskim povijesnim lokalitetima) i ljudskih žrtava (više od 2.000 ubijenih, većinom civila, prema podacima Al Jazeere).

Osim niza atentata na iranske dužnosnike (što je, nota bene, protivno međunarodnom pravu i može se smatrati ratnim zločinom), sistematskog uništavanja civilne infrastrukture (što uključuje, ali nije ograničeno na škole, energetska postrojenja, mostove, bolnice, povijesne lokalitete i sveučilišta) i velikog broja ljudskih žrtava, američko-izraelski rat nije taktički, kamoli strateški, napravio ništa po pitanju svojih deklariranih ratnih ciljeva: uništenja iranskog balističkog programa, 'promjene režima' i, najkritičnije (i posve paradoksalno, budući da je to bila posljedica samog napada na Iran) otvaranja Hormuza.

S druge strane, Iran trpi teške gubitke u gotovo svakom pogledu (materijalnom, ljudskom...), ali nastavlja zadavati ozbiljne udarce američko-izraelskoj zračnoj sili, za koju su dosad mnogi zapadni analitičari smatrali nedodirljivom. Uostalom, ovako je to opisao američki izvještaj iz 2024., pod indikativnim naslovom "Tiranija geografije":

Ovo je popis zasad zabilježenih američkih vojnih zrakoplova i opreme koju je Iran uništio od početka rata.

Ukupni gubici sada se procjenjuju na više od 2,3 milijarde dolara, a stvarni troškovi zamjene vjerojatno će dodatno rasti.

— Izgubljena su četiri F-15E Strike Eaglea, jedan iznad Irana i tri oborena prijateljskom vatrom iznad Kuvajta.

— A-10 Warthog oboren je tijekom pružanja bliske zračne potpore (CAS) u operacijama borbenog traganja i spašavanja (CSAR).

— Borbeni zrakoplov F-35 Lightning II oštećen je iranskim projektilom zemlja–zrak (SAM).

— Zrakoplov E-3 Sentry AWACS potpuno je uništen u zračnoj bazi Prince Sultan u Saudijskoj Arabiji.

— Dva zrakoplova za dopunu gorivom u zraku KC-135R su se srušila, uključujući jedan uništen u zračnoj bazi Prince Sultan.

— Još šest tankera je oštećeno, jedan u incidentu iznad Iraka i pet u zračnoj bazi Prince Sultan.

— 17 bespilotnih letjelica MQ-9 Reaper srušilo se ili je oboreno od strane iranskih snaga od 28. veljače.

— Jedan helikopter HH-60M oštećen je u napadu FPV dronom na Camp Victory u Iraku.

— Dva helikoptera HH-60W oštećena su tijekom CSAR operacije u Iranu.

— Dva zrakoplova MC-130J Commando II uništena su tijekom operacije borbenog traganja i spašavanja (CSAR) u Iranu.

— Četiri helikoptera AH-6 Little Bird izgubljena su u istoj operaciji.

— Dva teška transportna helikoptera CH-47F Chinook uništena su u iranskim napadima na kamp Buehring u Kuvajtu.

Što nas dovodi do 'asimetričnog rata', koji se u mainstream medijima često koristi kao drugo ime za tobožnju američko-izraelsku premoć u modernizaciji, vatrenoj moći, zračnim snagama i taktičkim potencijalima dubokih udara. Nema sumnje da SAD, kao svjetski vojni hegemon koji na vojsku troši više od sljedećih devet država zajedno (Narodna republika Kina, Ruska Federacija, Njemačka, Indija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Saudijska Arabija, Ukrajina i Francuska), posjeduje veći i skuplji vojni arsenal od Irana, pogotovo što se tiče flote i mornarice.

Međutim, asimetrija kojoj svjedočimo u ovom ratu ne predstavlja jednostavnu snažnije/slabije binarnost. Prije svega, asimetrija se odnosi na strateški pristup vojnim operacijama od strane zaraćenih strana. SAD i Izrael funkcioniraju vodoravno; kao dominantne zračne sile, njihova doktrina svodi se na udare iz zraka na zemlju. S druge strane, Iran funkcionira horizontalno; IRGC i iranska vojska organizirali su svoje vojne potencijale oko balističkih raketa i dronova - iranska strategija nije bacanje bombi iz zraka prema kopnu nego lansiranje projektila s tla. Iran to, kao što se možemo uvjeriti iz dana u dan, trenutno izvodi s velikom količinom taktičkog uspjeha.

S obzirom na lekcije iz rata u Ukrajini, koji je svijet uveo u eru 'rata dronovima', postoji argument koji drži da je Iran taj koji, zbog svog ulaganja u balističke projektile, lansere i dronove, a ne u skupocjene borbene avione, bolje prepoznao dinamiku modernog ratovanja i trenutno u asimetriji rata ima 'moderniju' vojnu doktrinu, kao i kapacitete.

Trenutačno stanje rata definiraju upravo te dvije činjenice: iranska prednost u asimetričnog ratovanju s relativno jeftinim arsenalom protiv skupocjene i teško zamijenjive američko-izraelske armade i flote i mogućnost Islamske republike da ne samo zatvori Hormuz nego ga zadrži zatvorenim unatoč američkim prijetnjama. Drugim riječima, unatoč teškim ljudskim žrtvama i golemoj materijalnoj šteti, Iran trenutno strateški pobjeđuje, kao što između ostalih, argumentiraju Mona Ali, Séamus Malekafzali, Will Menaker, John Mearsheimer, Jeffrey Sachs i brojni drugi novinari, analitičari i politolozi.

Takvu procjenu je, uostalom, potvrdilo i potpisivanje navodnog primirja u noći s utorka na srijedu, kada je SAD uz medijaciju Pakistana naizgled prihvatio iranskih 10 točaka za prekid vatre; to je trebalo uključivati, između ostaloga, ratne reparacije, ukidanje američkih sankcija Iranu, povlačenje američkih trupa iz Zaljeva i prekid vatre na svim frontama (što je, kako je pakistanski premijer potvrdio, uključivalo Libanon).

Uslijedio je odgovor Izraela, koji je tijekom srijede izveo najsmrtonosniji i najžešči val napada na Libanon, u gotovo nevjerojatno otvorenom pokušaju da uništi primirje. IDF je u jednom trenutku izveo 100 zračnih udara unutar 10 minuta diljem Libanona i tijekom cijelog dana ubio više od 250 ljudi. Razina izraelske paljbe po Libanonu izazvala je čak reakciju Trumpovog potpredsjednika JD-ja Vancea, koji je predvečer rekao kako bi se Izrael mogao "malo suzdržati u Libanonu."

Ubrzo nakon što je počelo izraelsko divljanje diljem Libanona, Iran je poručio kako je Hormuz, koji je u sklopu skice prekida vatre trebao biti otvoren, ponovno zatvoren. Dominacija eskalacije i dalje je u iranskim rukama.

4) Posljedice

Opipljive posljedice rata već se mogu osijetiti diljem svijeta. Kao što piše Mona Ali za Equator:

"Posljedice su razorne i lančano se šire. Na sjevernoj hemisferi gnojiva ponestaje upravo u trenutku kada se poljoprivrednici spremaju zasijati proljetne usjeve. Isto vrijedi i za Sudan, pogođen glađu. Egipat i Šri Lanka uveli su rad od kuće kako bi smanjili potrošnju nafte. U Kairu je trgovinama i restoranima naređeno da se zatvaraju u 21 sat. Valute diljem Azije – od wona do rupije – strmoglavljuju se zbog odljeva kapitala. Turska je potrošila milijarde dolara kako bi stabilizirala liru.

Udarni valovi sežu i izvan država koje već oskudijevaju novcem. U Ujedinjenom Kraljevstvu, velikom uvozniku energije, prinosi na državne obveznice (koji utječu na troškove državnog zaduživanja) porasli su na razine kakve nisu zabilježene od financijske krize 2008. godine. Sjedinjene Države, najveći svjetski izvoznik nafte i plina, možda su nešto zaštićenije, ali se svejedno predviđa da će inflacija tijekom godine premašiti 4 posto. Ulagači su rasprodavali američke državne obveznice takvom brzinom i u tolikom opsegu da su neke banke na Wall Streetu morale napustiti trgovačke ekrane i vratiti se staromodnom trgovanju izravno među ljudima. Kina, koja raspolaže golemim energetskim rezervama, iznimka je u općem kaosu. Njezini prinosi na obveznice ostali su stabilni.

Kriza u Hormuškom tjesnacu jednako je test financijske otpornosti koliko i geopolitički obračun. Mogla bi označiti kraj vladavine američkog dolara kao svjetske pričuvne valute i univerzalne mjere vrijednosti – statusa koji je sedam desetljeća bio temelj američke hegemonije. U tom je razdoblju dolar određivao međunarodnu cijenu sirove nafte (čija je trgovina 2024. premašila 1 bilijun dolara) i većine svjetskog duga, čija ukupna neotplaćena vrijednost prelazi 100 bilijuna dolara. Posljednjih godina rast cijena energije uglavnom je jačao dolar, prebacujući bogatstvo prema Sjedinjenim Državama i oduzimajući ga zemljama koje si takav gubitak najmanje mogu priuštiti."

CNN je, u tekstu iz početka ožujka, trenutnu situaciju nazvao "najvećom naftnom krizom u povijesti". U svakom slučaju, s obzirom na to da gotovo svaki artikl iz naših domova u jednom trenu bio na kamionu ili zrakoplovu koje pogoni gorivo, povećanje cijena života neminovno će zahvatiti sve, ali posebno, naravno, one s dna klasne piramide.

Na geopolitičkom planu je jasno da Ramadanski rat (kako ga zovu Iranci) predstavlja jasnu granicu između 'prije' i 'poslije'; svijet koji je već godinama teturao iz unipolarnog bloka predvođenog SAD-om brže nego ikada ide prema multipolarnosti. New York Times napisao je nedavno da Iran, unatoč teškim gubicima, upravo postaje četvrta velika svjetska sila.

Ako je Prvi zaljevski rat (1990.) završio američkom strateškom pobjedom, Drugi (2003.) porazom iz kojega Washington nije, kao što je sada jasno, naučio ništa o posljedicama beskrajnih ratova na Bliskom istoku, Treći zaljevski rat (2026.) bi vrlo lako, prema trenutnoj dinamici sukoba, završiti američkim strateškim porazom koji će dovesti do potpunog slabljenja potencijala za buduće imperijalne ekskurzije diljem svijeta.

Međutim, slabljenje američke imperijalne hegemonije na Bliskom istoku, energetska kriza i uspon Irana gotovo sigurno neće biti jedine posljedice ovog rata. Uostalom, ovo je od početka bio i ostao - izraelski rat. Benjamin Netanyahu nije niti skrivao da "40 godina čeka priliku" da napadne Iran, a zapadni mediji su u više navrata pisali kako je Netanyahu u Trumpu konačno pronašao američkog predsjednika koji će mu dati ono o čemu niti jedan prije njega nije ni sanjao: rat s Iranom.

Neuspjesi Željezne kupole i izraelskih PZO sustava da zaustave iranske udare na Tel Aviv, Haifu i Dimonu, kao i brojne druge gradove, zračne luke i vojne baze, degradirali su ne samo reputaciju Izraela kao neprobojne tvrđave u srcu Bliskog istoka nego i efektivno narušili mogućnost IDF-a da vrši vojnu agresiju izvan Izraela bez straha od posljedica. Uostalom, kako je stanovita analiza Dylana Sabe iz Jewish Currentsa demonstrirala, Željezna kupola nije obrambeno već ofenzivno oružje; njezina svrha je stvoriti odvraćanje od bilo kakvog odgovora na izraelsko vojno djelovanje izvan svojih granica. Sabinim riječima:

To odvraćanje je opetovanim raketnim udarima iz južnog Libanona, Irana i Jemena efektivno izgubilo svoju funkciju.

Izrael ne samo da nije uspio u svojim ratnim ciljevima da od Irana napravi državu koja se više nikad neće moći braniti već je i izgubio auru nedodirljivosti, koja je kultivirana godinama i godinama vojne superiornosti nad palestinskim pokretima otpora i financirana direktno iz Washingtona, ali čije su se krhotine već mogle vidjeti nakon 7. oktobra i genocida koji je uslijedio nad palestinskim narodom u Pojasu Gaze.

Kako god da se rat završi, Izrael je već izgubio.

Addendum - Palestina

Bilo kakav analitički i/ili historični pristup trenutnom ratu u Iranu nepotpun je bez ozbiljnog pristupa Palestini, tj. višedesetljetnoj izraelskoj okupaciji Zapadne obale i Gaze, pitanju otpora protiv aparthejda, genocida, etničkog čišćenja i delegiranja palestinskog naroda u ne samo građane drugog reda nego negrađane - status koji sam po sebi, kako su naširoko pisali Michel Foucault, Giorgio Agamben i, najrecentnije, Achille Mbembe, dovodi do dehumanizacije čitave jedne kulture i pretvaranja palestinskih tijela u trupla, u političkom i sasvim doslovnom smislu.

Palestina, točnije oružani otpor protiv izraelske okupacije, izvorišna je točka koalicije koja se naziva Osovinom otpora, a koju čine Islamska republika Iran, šijitski pokret otpora u Libanonu, Hezbolah, palestinski pokret otpora u Gazi, Hamas, i jemenski Ansar Allah. Upravo je inzistiranje na oružanom otporu izraelskom aparthejdu prva i posljednja strateška misija koja istovremeno ujedinjuje Iran, Hezbolah, Hamas i Jemen i pretvara te države/pokrete metom izraelsko-američke ratne mašine.

Drugim riječima, rat u Iranu u svojoj srži je rat oko pitanja Palestine. Jedini međunarodni akteri koji se na terenu bore za pravo na palestinsko samoodređenje upravo su oni koje SAD, Izrael, kao i velika količina europskih država te većina mainstream medija nazivaju teroristima. Osovina otpora tu dezignaciju, naravno, odbija, upiravši prstom u izraelsko razaranje Gaze (najmanje 77.000 ubijenih, što je brojka koja je vrlo vjerojatno, kako tvrde legitimna istraživanja, dvostruko veća i koju je, uostalom, službeno priznala i izraelska vojska), južnog Libanona (milijun prisilno raseljenih, više od 1000 ubijenih u izraelskim udarima) te udare na osnovnu školu u Minabu i civilne mostove diljem Irana, postavljajući pitanje: nije li definicija terorizma neselektivan rat protiv civilnog stanovništva?

Gaza je crvena linija koja ujedinjuje šijitske i sunitske državne i nedržavne aktere Osovine otpora.

Ideološki fundament koji stoji iza horizontalnog savezništva koje trenutno ratuje protiv SAD-a i Izraela slikovito je opisao politolog i predavač na University of Cardiff, Bikrum Gill:

"Živimo u dva temporaliteta: tugujemo za mućenicima koje odbijamo zaboraviti i borimo se za oslobođenu budućnost. Jedna ruka na srcu, druga podignuta u otporu."

Uostalom, dijalektika otpora, koju je Foucault ovjekovječio u poznatom aksiomu iz prvog sveska Povijesti seksualnosti: "Gdje postoji moć, postoji i otpor", nalazi se u samom srcu emancipatornih pokreta u povijesti 20. i 21. stoljeća, od antifašizma u Drugom svjetskom ratu do otpora aparthejdu u Južnoj Africi. Njezina manifestna snaga vidljiva je u izdržljivosti palestinskog naroda nakon desetljeća i desetljeća okupacije, nasilja i represije, a njezin kategorički imperativ za sve ljude čiste savjesti najbolje je elaborirao Jacques Derrida, jedan od najvažnijih filozofa i politologa 20. stoljeća, u uvodu u svoju studiju Sablasti Marxa: