Kako Rusija pokušava slomiti Kijev: "Služe se najnovijim terorom"

Bez struje po 12 sati dnevno, hladnjak više nema nikakvu svrhu. No na balkonu je stabilnih minus 10 stupnjeva Celzija, pa ondje držim hranu. Danas ćete vani naći pileću juhu, moju omiljenu povrtnu salatu pa čak i moju rođendansku tortu — sve ostaje svježe na ovoj hladnoći, piše Veronika Melkozerova za Politico, pa nastavlja:

"To je najnoviji teror koji su Rusi nanijeli našoj prijestolnici — tijekom najokrutnije zime otkako je započela njihova sveobuhvatna invazija u veljači 2022. Nemilosrdnim napadima dronovima razorili su naše energetske mreže i sustave centralnog grijanja; potom mraz čini svoje, obavijajući električne kablove i cijevi za grijanje debelim slojevima leda koji onemogućuju popravke."

"Ponekad temperature padaju i do minus 20 stupnjeva, a hladnoća se uvlači u moj stan — kristali leda prekrivaju prozore i prodiru u zidove. Posljednji ruski napad poremetio je grijanje u 5.600 stambenih zgrada u Kijevu, uključujući i moju.

Moja se svakodnevna rutina sada sastoji od ispreplitanja posla s neprestanim hodanjem gore-dolje s 14. kata zgrade, noseći litre vode — ponajviše za svoju baku.

Baka je prošle godine navršila 80. Njezin stan barem ima plinsko kuhalo, pa možemo ulijevati kipuću vodu u gumene boce za grijanje i vezati ih uz njezino tijelo. „Zašto nitko ne može učiniti ništa da zaustavi Putina?“ jeca, žaleći se kako joj hladnoća prodire u svaku kost.

Pokušaj Kremlja da nas smrzne do smrti proglašen je nacionalnom izvanrednom situacijom, a milijuni Ukrajinaca prošli su i gore nego ja. Mnogi su bili prisiljeni preseliti se i boraviti u drugim gradovima, dok drugi praktički žive u trgovačkim centrima ili hitnim šatorima, gdje mogu raditi te puniti telefone i prijenosna računala," piše Melkozerova.

Osjećaj zaboravljenosti

"Kijev vapij za pomoći, ali naša se patnja ovih dana rijetko probija u naslovnice. Čini se da je sva pažnja sada usmjerena na moguću američku invaziju Grenlanda. Naš predsjednik Volodimir Zelenski žali se da se mora boriti „do posljednje kapi snage“ kako bi od saveznika u Europi i Americi osigurao isporuke projektila za protuzračnu obranu.

„U ovim vremenima kada se gubi toliko života… i dalje se moraš boriti za sve te projektile za različite sustave protuzračne obrane. Moraš moliti za njih, doslovno ih iscijediti silom“, rekao je.

Njegova ogorčenost zbog toga što ukrajinski saveznici gube interes snažno je odjeknula ove zime. Nevoljkost Zapada da nam pruži sigurnosna jamstva čini da se osjećamo kao da se zločini Kremlja normaliziraju. Gledajući što se događa s Grenlandom, osjećamo još veći strah. Mnogi Ukrajinci više ne vjeruju da međunarodno pravo može obuzdati svjetske supersile. Opet vrijedi pravilo: sila je pravo.

Živimo posljedice svijeta u kojem se nekontroliranoj supersili dopušta da ubija po volji. Ruski je cilj slomiti naš prkos — psihički i fizički. Oružje dizajnirano za potapanje ratnih brodova sada se koristi protiv naših elektrana, vladinih zgrada i stambenih blokova."

Nastaviti dalje

"Kada ste prisiljeni toliko dugo drhtati u mraku, lišeni sna zbog noćnih raketnih napada, vrlo lako možete skliznuti u očaj.

„Što mogu učiniti da te razveselim, mama?“ pitala sam je u kasnonoćnoj WhatsApp poruci. „Učini nešto s Putinom“, odgovorila je sarkastično, dodajući da se sa svime ostalim može nositi. To znači ustati i raditi svaki dan, bez obzira koliko joj je hladno ili teško.

Kad god radnici uspiju obnoviti mrežu nakon još jednog napada, svjetlo donese kratak trenutak ushićenja, a potom i golem popis obaveza. Punimo uređaje, boce i kante vodom, kuhamo hranu — i zatim je iznosimo na balkone."

"Ono što nadahnjuje jest iskren osjećaj da će ljudi izdržati i održati zemlju na nogama — iako se ne nazire kraj ovom subarktičkom teroru. Samo radi svoj posao, plaćaj stanarinu, plaćaj poreze, drži zemlju na površini. To je misija.

Velik dio grada funkcionira bez obzira na sve. Mogu baki osigurati hitni stomatološki zahvat istoga dana. Nedavno sam, kad sam otišla na večernji pilates — jer što drugo raditi u mraku i hladnoći — vidjela ženu koja je prkosno uređivala nokte u kaputu i s kapom na glavi, dok je manikerka imala svjetiljku pričvršćenu na čelo.

Dobro umotani dostavljači i dalje donose hranu, ali dogovor je da se ne penju iznad petog kata, pa mi s 14. moramo sići dolje po narudžbu."

Ključno je da se sve svodi na otpornost ljudi

"Osobno imam pristup svakoj vrsti hrane — od našeg kultnog boršča do sushija. Mogu napuniti uređaje i pronaći toplinu i zaklon u trgovačkom centru niz ulicu. Vječno brujanje generatora, od kojih su mnogi dar ukrajinskih tvrtki i europskih saveznika, budi sjećanja na europsko jedinstvo koje danas djeluje izblijedjelo.

Ključno je da se sve svodi na otpornost ljudi. Usred očaja, vidiš svoje sugrađane — ljude koje se često proglašava slabima ili lošim upraviteljima — kako nastavljaju obavljati svoje dužnosti i svakodnevne poslove na temperaturama na kojima su pothlađenost i ozebline stvarna prijetnja."

"To ne znači da se ne pojavljuju pukotine. Središnja i lokalna vlast prebacuju odgovornost jedna na drugu zbog toga tko nije pripremio Kijev za ovu apokalipsu. Neke su ulice prekrivene ledom, a komunalne službe istodobno se bore s mrazom i posljedicama ruskog bombardiranja.

No postoji stvarna solidarnost, osjećaj da se svi moramo ukopati — baš kao i naša vojska, protuzračna obrana, energetski radnici i hitne službe. Nemoguće je ne voljeti našu naciju dok podnosi beskrajne smrtonosne napade jedne supersile. Bez obzira na to koliko se Rusi trudili učiniti nam život nepodnošljivim, mi ćemo preživjeti", piše Veronika Melkozerova.