Što je trgovinska "bazuka" koju bi Europa mogla upotrijebiti protiv Trumpa?

Pritisak na europske čelnike raste da upotrijebe trgovinsku “bazuku” protiv Sjedinjenih Američkih Država nakon što je predsjednik Donald Trump zaprijetio novim carinama ako Danska ne pristane prodati teritorij Grenlanda. U scenariju ekonomske prisile, piše Euronews, EU raspolaže snažnim alatom – instrumentom protiv prisile – a pozivi da ga Bruxelles aktivira sve su glasniji. No kako on zapravo funkcionira?

Što je instrument protiv prisile?

Usvojen 2023. godine, ovaj je alat osmišljen imajući na umu SAD i Kinu, dvije najveće svjetske ekonomije koje sve odlučnije nameću svoje nacionalne interese putem carina i „oružavanja“ prirodnih resursa.

Prema važećem zakonodavstvu, ekonomska prisila postoji kada treća zemlja „primjenjuje ili prijeti primjenom mjera koje utječu na trgovinu ili ulaganja kako bi spriječila ili ishodila prestanak, izmjenu ili donošenje određenog akta od strane Europske unije ili države članice”.

Predsjednik Trump prijeti carinama od 10 % do 25 % od 1. veljače ako Danska do lipnja ne pristane prodati Grenland. Na papiru, to izgleda kao primjer prisile.

Prošle je godine EU razmatrao različite mogućnosti odmazde dok su SAD prijetile uvođenjem carina na tzv. Dan oslobođenja.

Bruxelles je sastavio popis američkih proizvoda koji bi bili pogođeni, ciljajući savezne države kojima uglavnom upravljaju republikanski guverneri, u potezu „milo za drago“. Na vrhuncu transatlantskih napetosti, EU je najavio da bi ciljao robu u vrijednosti od 93 milijarde eura, uključujući bourbon, dijelove za zrakoplove (što bi pogodilo Boeing), soju i perad, među ostalim proizvodima.

Na kraju je EU odlučio ne uzvratiti i prihvatio je sporazum kojim su carine za blok utrostručene na 15 %, dok su carine na američku industrijsku robu snižene na nulu. Iako je sporazum ocijenjen neuravnoteženim i nepravedno naklonjenim Washingtonu, Komisija je poručila da je donio jasnoću i stabilnost za poduzeća u teškom geopolitičkom okruženju.

U to je vrijeme ideja o korištenju trgovinske “bazuke” bila samo spomenuta, ali nikada ozbiljno razmatrana, jer se instrument protiv prisile smatrao 'nuklearnom opcijom'.

ACI omogućuje EU-u da zatvori pristup europskom jedinstvenom tržištu od 500 milijuna potrošača. Ograničava trgovinske dozvole i pristup javnim natječajima. Za američke usluge to znači da bi europsko tržište postalo nedostupno.

Kako se utvrđuje prisila i koliko to traje?

Instrument se ne aktivira automatski i za njegovu provedbu potrebno je vrijeme. Za mnoge njegova snaga leži u odvraćanju. Kada se trgovinska bazuka izvuče, jasno je da EU misli ozbiljno i spreman je ući u sukob koristeći jedinstveno tržište kao polugu.

Nakon što se postavi pitanje prisile, Europska komisija ima četiri mjeseca da procijeni slučaj i postupke treće zemlje, nakon čega države članice EU-a kvalificiranom većinom odlučuju hoće li aktivirati instrument.

Ako se to dogodi, započinje faza pregovora s dotičnom zemljom.

Ako pregovori propadnu, EU može uvesti širok raspon protumjera koje nadilaze carine.

Instrument obuhvaća usluge, ulaganja i pristup javnoj nabavi. Također dopušta mjere poput isključivanja stranih kompanija iz EU natječaja ili djelomične suspenzije zaštite prava intelektualnog vlasništva.

Posljedice su takve da svaki odgovor u okviru ACI-ja mora biti „razmjeran i ne smije premašiti razinu štete nanesene Europskoj uniji“.

Kakve su posljedice za EU?

Postoje brojni sekundarni učinci. Prvi proizlazi iz činjenice da ACI nikada nije korišten. Države članice često su govorile o njemu, ali zapravo ne znaju kakve bi političke i geoekonomske posljedice njegova primjena mogla imati.

Zbog toga su zemlje poput Njemačke i Italije više puta upozoravale da se ne ide u njegovu primjenu prebrzo ili bez čvrstog pravnog temelja. Berlin i Rim bili su među državama koje su prošle godine najviše zagovarale postizanje dogovora sa SAD-om.

Čak i dok su SAD prijetile kaznenim carinama EU-u, Bruxelles je strahovao da bi primjena tako snažnih mjera protiv SAD-a mogla imati povratni učinak i narušiti transatlantske odnose. EU se i dalje nada zadržati Washington angažiranim u europskoj sigurnosti kroz NATO i razgovore o mirovnom rješenju za Ukrajinu.

Osim SAD-a, EU je razmatrao aktiviranje ACI-ja i nakon što je Kina krajem prošle godine počela „oružavati“ izvozne dozvole za rijetke zemlje i kritične minerale – ključne za europsku tehnološku i obrambenu industriju. Na kraju se EU odlučio za dijalog.

Što slijedi?

EU bi ovaj put mogao procijeniti da je predsjednik Trump prešao crvenu liniju i okupiti kvalificiranu većinu za aktiviranje instrumenta protiv prisile. Europski čelnici poručili su da neće biti „ucijenjeni“ te su izrazili punu solidarnost s Danskom i Grenlandom.

Ako se odluče na taj korak, to će vjerojatno značiti novi trgovinski rat i daljnju eskalaciju, ali to bi mogla biti cijena koju Europska unija mora platiti kako bi obranila suverenitet države članice.

Za razliku od prošlogodišnjeg sporazuma EU–SAD, u kojem se kompromis smatrao mogućim, Kopenhagen je više puta naglasio da nema prostora za pregovore kada je riječ o prijenosu suvereniteta nad Grenlandom te je odbacio svaku mogućnost prodaje.

EU bi se mogao vratiti na odmazdne carine koje je sastavio prošle godine i – ovaj put – ih provesti, nadajući se da će učinak na američke kompanije i potrošače uoči izbora na sredini mandata, na kojima republikanci riskiraju gubitak kontrole nad Zastupničkim domom i Senatom, potaknuti Trumpa da promijeni kurs.

Jedno je sigurno: ako carine prema Danskoj i njezinim saveznicima stupe na snagu 1. veljače, Europska unija i Sjedinjene Američke Države ući će u novi trgovinski rat.