Velika pobjednica eventualne američke intervencije u Venezueli bila bi — Rusija

Venezuela se pretvara u pregovarački žeton u igri globalnih supersila, zajedno s Ukrajinom. Dovoljno je baciti pogled na uvodna poglavlja povijesti Drugog svjetskog rata Antonyja Beevora kako bi se vidjelo kako su naizgled nepovezani sukobi na različitim kontinentima – masakr u Nankingu u Kini, Mussolinijeva invazija na Abesiniju i Španjolski građanski rat – odigrali svoje uloge u stvaranju preduvjeta za najstrašniji pokolj u modernoj povijesti, piše Al Jazeera.

To ne znači da svijet nužno klizi prema trećem svjetskom ratu – iako ta prijetnja uvijek postoji. Sve dok su glavni akteri u odnosima Rusije i SAD-a, Donald Trump i njegov ruski kolega Vladimir Putin, trenutačno skloniji obostrano korisnim transakcijama nego sukobima, globalni dogovor čini se vjerojatnijim od globalnog rata.

Iako nipošto nije velika sila, Venezuela je globalno važna – ne samo kao zemlja s najvećim potvrđenim zalihama nafte na svijetu, već i kao politički saveznik Kine, Irana i Rusije – zemalja koje Zapad predvođen SAD-om vidi kao svoje glavne suparnike. Od te tri države, Rusija se nalazi u najosjetljivijem položaju kada je riječ o Venezueli. Eskalacija potaknuta od strane SAD-a nosi rizike za Kremlj, ali otvara i potencijalne dobitke.

Glavni čimbenik je neočekivano zatopljenje odnosa između SAD-a i Rusije tijekom Trumpova drugog predsjedničkog mandata. Otkako je Putin došao na vlast 2000. godine, Kremlj je SAD najprije doživljavao kao nepouzdanog partnera, a zatim kao punokrvnog protivnika s ambicijom da dijeli i vlada postsovjetskim prostorom.

No sve se iznenada vratilo na neku vrstu partnerstva kada se Trump početkom 2025. vratio u Bijelu kuću. SAD je praktički prekinuo financijsku pomoć Ukrajini i zauzeo stav gotovo potpune neutralnosti, iako i dalje pruža ključne obavještajne podatke ukrajinskoj vojsci. U najnovijoj verziji svoje Strategije nacionalne sigurnosti SAD je čak izbacio Rusiju s popisa “izravnih prijetnji”.

Kako mirovni pregovori o Ukrajini, koje je pokrenuo Trump, polako napreduju, Putin ima dobre razloge vjerovati da se rat završava pod njegovim uvjetima. Unatoč demonstrativnom prkosu, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski nedavno je naznačio da bi mogao pristati na povlačenje svoje vojske sa sjevera regije Donbas – što je jedan od najtežih ruskih zahtjeva u pregovorima. Bila je to još jedna koncesija na koju je sugerirao da bi mogao pristati tijekom 2025., dok se Kremlj nije pomaknuo ni za milimetar sa svojih pregovaračkih pozicija.

U međuvremenu, zemlje Europske unije nisu uspjele postići dogovor o zajmu za ratne reparacije koji bi jamčio stabilno financiranje Ukrajine u godinama koje dolaze. Iako je u posljednji trenutak osmišljena jeftinija alternativa, cijela je epizoda pokazala da se europska predanost Ukrajini približava svojim granicama.

S obzirom na sve navedeno, teško da je ovo pravo vrijeme da Kremlj pokvari težak, ali u cjelini dobar radni odnos s Trumpovom administracijom zbog nečega tako udaljenog i nepovezanog s ruskim temeljnim interesima kao što je Venezuela.

Da, Rusija će davati očekivane izjave. Njezin veleposlanik pri Ujedinjenim narodima, Vasilij Nebenzja, izjavio je da SAD prijetnjama Venezueli provodi “agresivni neokolonijalizam”. Rekao je da Washington “cinično nameće svoj poredak pokušavajući zadržati globalnu dominaciju i pravo da nekažnjeno iskorištava bogatstva drugih zemalja”.

To se odnosi na otvoreni zahtjev SAD-a da Venezuela ponovno otvori vrata američkim naftnim kompanijama, koje su prije postupne nacionalizacije 1970-ih kontrolirale velik dio njezine naftne industrije.

Nije da ni sama Rusija nema interesa za venezuelanska bogatstva – ruske naftne kompanije imaju zajednička ulaganja s venezuelanskim državnim naftnim monopolom PDVSA-om, iako je njihova povijest puna problema, ponajviše zbog američkih sankcija.

No Rusija se neće posebno truditi spašavati prijateljsku latinoameričku vladu. Ruska potpora Venezueli uvijek će biti izravno proporcionalna pritisku koji SAD vrši na Rusiju u vezi s Ukrajinom. Potencijalni pad vlade Nicolása Madura neće za Kremlj značiti kraj svijeta. Rusija ima dugu povijest prilagodbe novim političkim režimima koji su zamijenili njezine tradicionalne saveznike u zemljama pogođenima američkom opsesijom promjenom režima. Irak i Sirija dobar su primjer.

Postoji i element ciničnog političkog kalkuliranja. Geopolitički dobitci od eventualnog američkog vojnog napada na Venezuelu potencijalno nadmašuju gubitke.

Naime, to bi Rusiju i SAD stavilo na istu moralnu razinu u pogledu rata u Ukrajini. Ako SAD može nametati svoju volju vojnim putem u onome što Amerikanci nazivaju “svojim dvorištem”, zašto Rusija ne bi mogla činiti isto u vlastitom? Američka agresija na Venezuelu opravdala bi rusku agresiju na Ukrajinu u očima mnogih, osobito u Globalnom jugu. Za Kremlj bi to također zgodno dodatno produbilo podjele između SAD-a i Europe te potaknulo polarizaciju unutar samih Sjedinjenih Država.

Ako, uz Venezuelu, Trumpova administracija nastavi s iracionalnom željom da okupira Grenland, situacija bi za Kremlj bila idealna. To bi čak moglo otvoriti putove za postukrajinsko približavanje dijelu Europe predvođenom EU-om, koja je trenutačno njegov glavni globalni protivnik.

Općenito, Rusi sebe vide kao čuvare starog poretka, krajnje konzervativce u vanjskoj politici. Zapad predvođen SAD-om doživljavaju kao revizionističku silu odgovornu za razgradnju poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata, a rat u Ukrajini vide kao način suprotstavljanja tom revizionizmu.

No, prema toj logici, ako nema povratka starom poretku – za što okrivljuju Zapad – onda treba pregovarati o novom: poretku u kojem SAD radi što želi u svojoj zapadnoj hemisferi, a Rusija zadržava utjecaj nad postsovjetskim susjedstvom.

Idealan scenarij za Rusiju bio bi da se SAD godinama zaglibi u Venezueli. No ako Maduro brzo padne, i to je prihvatljivo. Kada se prašina slegne, ishod bi mogao nalikovati transakciji – Venezuela naklonjena SAD-u u zamjenu za završetak rata u Ukrajini pod ruskim uvjetima.