Klauški: Imamo glavnog državnog odvjetnika kojeg je HDZ prelomio preko koljena...

"Ako se sjetimo slučaja Lex AP-a, to je bio jedan od pokušaja začepljivanja rupa iz sustava prema medijima. Odavno je prepoznato i u vlasti u javnosti da su mediji postali jedini kanal i oblik kontrole vlasti, jedino mjesto gdje građani mogu tražiti neku informaciju ili dostaviti neku informaciju koja bi inače bila zakopana negdje u sustavu", kazao je Tomislav Klauški.

"Posao medija uvijek je iskopati ono što vlast želi sakriti"

Dodaje kako je upravo to posao novinarstva - otkrivanje onoga što vlasti žele sakriti.

"Posao medija uvijek je iskopati ono što vlast želi sakriti. To je, čini mi se, ključan posao medija u društvu. Kada god vlast ili institucije dirnu u taj aspekt djelovanja novinara, znači da su tendencije negativne, da želi nešto sakriti, prikriti ili nekoga spasiti."

Pa ipak, tvrdi kako u svim slučajevima imamo instance "pucanja" lanca odgovornosti.

"Uvijek imamo lanac gdje čekamo da neka karika pukne, bilo da je ovako drastičan sustav (u Drnišu) ili u slučajevima za korupciju. Da se nekoj karici zaustavi istraga ili progon. Imali smo antikorupcijske istrage do najviših razina koje su pucale recimo na Ustavnom sudu, koji je znao oslobađati neke optuženike i vraćati ih na funkciju, pa su nastavili je obnašati na istom mjestu na kojem su počinili ta koruptivna djela. To je vrsta odugovlačenja.

Čak i ako bi se obavio posao u prvih nekoliko instanci, netko je mogao očekivati da će u jednom trenutku na jednoj instituciji ili sudu to puknuti. To je sustav s kojim smo naučili živjeti. Građani su navikli na taj sustav, kada šire govorimo o korupciji, i zbog toga pribjegavaju raznoraznim oblicima korupcije kako bi premostili sustav i mimo reda došli do prava. Od najnižih, do najviših razina, ljudi su navikli živjeti s korupcijom jer vide da je to integralni dio sustava", kaže Klauški.

Tko će snositi odgovornost?

"U konkretnom slučaju u Drnišu, pitanje je tko će snositi odgovornost; Još uvijek nemamo niti jednu ostavku, čak niti ponuđenu ili demonstrativnu ostavku", pita se Klauški.

Dodaje kako je javnost jednostavno prestala očekivati odgovornost onih na najvišim političkim pozicijama.

"U jednom trenutku smo prestali očekivati ostavke, znamo da je to lajanje na mjesec. Kada smo bili mladi i nadobudni, trenirali demokraciju, pozivali smo svakog ministra i premijera na ostavku. U jednom trenutku smo to prestali i pomirili se s tim da od toga nema ništa. Mislim da ni javnost, ni građani to više ne očekuju; rezultati izbora pokazuju da su građani postali imuni na korupciju, da na to ne obraćaju pažnju, da im je to postao sastavni dio života", dodaje.

"Karavana ide dalje"

Kaže kako je lako očekivati, recimo, ostavku ministra Damira Habijana zbog slučaja ubojstva u Drnišu, ali da takve odluke ovise samo o jednoj osobi - Andreju Plenkoviću.

"Mi možemo reći da bi ministar Habijan trebao dati ostavku, ali ta ostavka nije se dala. Karavana ide dalje. Imamo političku strukturu, političku klasu i kastu koja je ovisna samo o čelnoj osobi. Nijedan ministar ne raspolaže vlastitim ministarskim suverenitetom da ponudi ostavku, sve ovisi o premijeru koji će se ili tog ministra riješiti, ako mu to opterećenje bude veliko, ili će ga braniti do zadnjeg daha", dodaje.

"Dok ne dođe do toga da predsjednik Vlade donese konačnu odluku, ministri mogu ili ne moraju biti u Vladi. Oni ne raspolažu vlastitim političkim suverenitetom, oni su se odrekli i vlastite volje, predali su se u ruke predsjednika Vlade, pa on i njegova tajnica raspolažu mandatima samih ministara. Mislim da je tako i u ovom slučaju."

"Premijer misli da je znak slabosti ako kaže da je pogriješio"

Povukao je paralelu između političke prakse hrvatskog premijera i američkog predsjednika Donalda Trumpa.

"Andreju Plenkoviću vjerojatno je teško riješiti se nekih ministara za koje misli da su mu lojalni. Svaka smjena u Vladi smatra se znakom slabosti, umjesto da to bude ojačavanjem. Misle da će, ako se riješe ministara, izgubiti bodove jer onda priznaju slabost. To radi Trump, koji nikad ne priznaje vlastitu grešku ili slabost i nikada ne kaže da mu je žao. To i naša Vlada prihvaća. Naš premijer misli da je znak slabosti ako kaže da je pogriješio. U funkcionalnim demokracijama to bi trebalo biti priznanje snage. Bilo bi i ljekovito za društvo."

Uzrok problema - HDZ iz devedesetih

"Bilo je ministara koji su htjeli otići, pa im Plenković to nije dao. Bilo je onih koji su se vraćali; sada više nemamo novih ministara pa smo morali Tomislava Ćorića vratiti. Nemamo se više gdje okrenuti pa kucamo na vrata zaboravljenih asova i dovodimo ih u Vladu."

Uzrok pronalazi u devedesetima i politici HDZ-a iz vremena Franje Tuđmana.

"To je krivo posađeno od ranih devedesetih, od one revolucije HDZ-a kada je išao u masovnu čistku sudova, kada su suci dobivali otkaze po nacionalnoj, partijskoj, stranačkoj liniji. To je apsolutno istočni grijeh hrvatske države, što se događalo formiranjem Državno-sudbenog vijeća i političkim utjecajem. Podobni suci su morali dolazili, suci koji su morali pratiti državnu politiku i nisu smjeli suditi protiv vladajuće stranke. Sve to sada osjećamo, to je samo druga varijanta onog prethodnog sudstva pod Savezom komunista, koje se smatralo podobno i slijedilo je državnu politiku. HDZ je naprosto napravio drugo partijsko pravosuđe, koje se s vremenom možda filtriralo ili moderniziralo."

Povjerenje u sustav pada u vodu

U suštini, Klauški smatra, nema puno razlika između hrvatskog i jugoslavenskog pravosudnog sustava.

"Ali svatko tko se u jednom trenutku suočio s hrvatskim pravosuđem zna gdje su slabe točke i kako to izgleda; kada se nađete pred sucem za kojeg vidite da je nekompetentan ili politički pristran. Imamo glavnog državnog odvjetnika kojeg je HDZ prelomio preko koljena i pregurao samo da bude partijski čovjek na čelu DORH-a, onda povjerenje u sustav pada u vodu."

Jer, postoje pojedinci koji dobro rade svoj posao, ali oni su samo - iznimke.

"Imamo individualne slučajeve sudaca koji su bili dobri, devedesetih smo imali suce koji su oslobađali novinare od tužbi Franje Tuđmana. Mediji su zanimljiv slučaj jer je odnos prema novinarima simptomatičan za svaku vlast. Imali smo pojedinih slučajeva koji su se odupirali, ali oni su bili iznimke u odnosu na sustav koji je htio funkcionirati tako da naprosto bude pod partijskom ili političkom kontrolom", kaže Tomislav Klauški.