Sieg heil Mary!

"'Za Lourdes spremni' stari je, tradicionalni hrvatski pozdrav kojom su hrvatski djedovi, očevi i generali stoljećima ispraćali svoje unuke, sinove i vojnike u francusko marijansko svetište Lourdes, a spominje se i u trećem činu opere Ivana plemenitog Zajca 'Nikola Šubić Zrinjski', kada hrvatski ban i zapovjednik obrane Sigeta poziva svoje junake na postrojavanje i vojno hodočašće u Lourdes, po blagoslov Majke Božje pred odlučujući boj protiv višestruko nadmoćnije vojske turskog sultana Sulejmana Veličanstvenog: 'Hajd' u stroj, u stroj,/ za Lourdes spremni, sad u stroj!' A to je, podsjećam, bilo ravno tri stotine godina prije nego što će sveta Bernardica pred onom spiljom kraj Lourdesa vidjeti Djevicu Mariju. Pa vi vidite."

Tako će nekako ministar policije Davor Božinović objasniti ono što je neupućenoj Hrvatskoj prošle subote moglo izgledati kao prvorazredni skandal: prvog dana tradicionalnog vojnog hodočašća u Lourdesu Stipo Pavić, pomoćnik načelnika Policijske škole Josip Jović, na ulici malog francuskog gradića postrojava pedesetak policijskih pitomaca poredanih u skladnom četveroredu, pa glasno urla, "Za koga?": mladići u odorama hrvatske policije i bijelim rukavicama gromko kao jedan odgovaraju, "Za Hrvatsku!", Stipo Pavić nastavlja, "Kako?", polaznici gromko kao jedan odgovaraju, naravno, "Kao jedan!", ovaj onda dodaje, "Za Lourdes!", polaznici gromko kao jedan odgovaraju, "Spremni!", sve dok gospodin pomoćnik načelnika ne poviče, "Svi?", a oni gromko kao jedan uzvrate, "Domovini vjerni!"

Čekaj, čekaj, reći će neupućena Hrvatska, što su to usred Lourdesa vikali pomoćnik načelnika i polaznici Policijske škole Josip Jović? "'Domovini vjerni', zašto?", pravit će se glup ministar Božinović. Ne, ne, nastavit će neupućena Hrvatska, nego ono prije toga? Ah to, odmahnut će on, "za Lourdes spremni". "Za Lourdes spremni"?!, zgranut će se neupućena Hrvatska, a on će objasniti kako je "Za Lourdes spremni", to svatko zna, "stari, tradicionalni hrvatski pozdrav kojom su hrvatski djedovi, očevi i generali stoljećima ispraćali svoje unuke, sinove i vojnike u francusko marijansko svetište Lourdes", dalje znate i sami.

Ne kažem, to bi bilo neobično glupo, ali i najprihvatljivije od svih mogućih objašnjenja. Barem bismo znali da su hrvatski policajci i ministri samo glupi. Po prilici kao kad bi Donald Trump tako objasnio zašto su američki marinci na vojnom hodočašću u Lourdesu uzdignutim desnicama u bijelim rukavicama salutirali "Sieg heil Mary!". Čak ni Donald Trump i američki marinci nisu toliko glupi.

Svakako, Stipo Pavić nije prvi koji se razuzdano poigrao ozloglašenim trorječjem, drugim najzloglasnijim trorječjem cjelokupnog hrvatskog jezika poslije "Nezavisna Država Hrvatska": mi u Feralu, recimo, imali smo barem dvadesetak varijacija kojima smo aludirali na ustaški pozdrav "Za dom spremni". Pavić nije ni prvi koji se tim pozdravom poigrao bez ikakvog ironičnog otklona: nogometni huligani tako nose transparente "Za lom spremni!", rijetko dosjetljivi navijači mostarskog Zrinjskog - kad smo već kod Zajčeve opere - potpisuju se sa ZDS i tumače to kao "Zrinski Do Smrti", a još rjeđe dosjetljivi maturanti zagrebačke Elektrostrojarske obrtničke škole onomad su na Norijadi defilirali u crnim majicama s natpisom "Za dΩ spremni", s grčkim slovom omega, Ω, mjernom jedinicom za električni otpor "om".

Hrvatski novinski urednici tako već trideset pet godina smišljaju naslove "Za Sabor spremni", "Za dom umirovljenika spremni", "Za Ligu prvaka spremni" ili "Za jesensku sjetvu spremni", nema valjda proizvođača građevinskog materijala ili trgovca namještajem koji se u ovih trideset pet godina nije reklamirao sloganom "Budite za dom spremni", pa je i čuveni zapovjednik Devete bojne HOS-a Marko Skejo, poznat po hitlerovskim brčićima i pavelićevskom mozgiću, svoju tvrtku za proizvodnju betonske mase smjese epski lukavo nazvao "Za dom".

Stipo Pavić, međutim, nije ni zapovjednik HOS-a ni nogometni navijač, ni trgovac namještajem ni maturant Elektrostrojarske škole, a nije bogami ni novinski urednik ni veteran Ferala: on je časnik hrvatske policije i visoki službenik Policijske škole Josip Jović, ustrojstvene jedinice Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske za temeljnu obuku budućih policajaca i specijalističku obuka policijskih službenika, štoviše sam pomoćnik načelnika za organizaciju rada obrazovnih skupina i stručnu praksu.

Dovitljivu aluziju na "Za dΩ spremni" on i maturanti policijske srednje škole ne viču pritom podliveni pivom i zasuti brašnom na Norijadi, valjajući se u fontani Manduševac na Jelačića placu, već uredno postrojeni u uniformama hrvatske policije i bijelim rukavicama, u Lourdesu, usred Republike Francuske, kao dio hrvatske reprezentacije na šezdeset šestom tradicionalnom međunarodnom vojnom hodočašću, dakle na službenom putu i u vrlo službenoj prilici, pod dnevnicama Ministarstva unutarnjih poslova. Tu, eto, među hiljadama katoličkih križara iz četrdesetak zemalja, gospodin pomoćnik načelnika - sve mangupski namigujući svojim pitomcima - glasno podvikuje "Za Lourdes!", a oni kao jedan uzvraćaju, "Spremni!".

Gojenci policijske škole Josip Jović i njihov vođa puta nisu, istinabog, prva službena lica hrvatske države koja su izvikivala "Spremni!": prije njih, posljednji uniformirani pripadnici hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga koji su u svečanoj prilici uzviknuli "Spremni!" bili su vojnici pod komandom Vjekoslava Maksa Luburića postrojeni u Ljubljanskoj ulici u Zagrebu 8. svibnja 1945. u pet ujutro, pred hodočašće Ilicom prema Črnomercu, Sloveniji i Bleiburgu.

Točno osamdeset i jednu godinu kasnije, eto, juniori Policijske škole, budući policajci koji će već sutra po hrvatskim ulicama hvatati pijane maturante što viču "Za dΩ spremni!", i sami na maturalnoj ekskurziji u Francuskoj urlaju svoju, katoličku varijantu ustaškog pozdrava.

Dobro, jasno vam je da se zajebavam: naravno da nikoga oni zbog toga nikad loviti i hapsiti neće. Ne u zemlji Hrvatskoj, u kojoj je nacistički pozdrav iz Drugog svjetskog rata, nakon tridesetak godina kontroverzi i političkih rasprava, zaslugom Andreja Plenkovića konačno uveden u standardni leksik i govorni jezik kao svakodnevni pozdrav, nešto kao "dobar dan", "bok" ili "evala", "za dom spremni, gospođo", "za dom spremni, gospodine predsjedniče Vlade". Dvostruka konotacija? Dašta je nego dvostruka konotacija: "Za Lourdes spremni" - primijetit ćete tu suptilnu igru riječi - istovremena je konotacija na nečuvenu NDH i na čuveno francusko svetište.

Zanimljivo se onda iz tog kuta čuje službeno priopćenje Ministarstva unutarnjih poslova, koje u odgovoru na pitanje portala Index kaže kako "ponašanje pomoćnika načelnika Policijske škole tijekom Vojno-redarstvenog hodočašća u Lourdes nije bilo primjereno standardima koji se očekuju od rukovodnih službenika sustava obrazovanja policije", kako su "svi policijski službenici dužni voditi računa ne samo o zakonitosti vlastitog postupanja, nego i o poruci i percepciji koju takvo ponašanje može izazvati u javnosti", i kako će se "po povratku sudionika hodočašća utvrditi sve relevantne činjenice i okolnosti, te sukladno utvrđenom poduzeti odgovarajuće mjere".

Čekaj, čekaj, stani malo, drago Ministarstvo: kakvo odjednom "neprimjereno ponašanje", kakvi "očekivani standardi i zakonitost postupanja", kakve "poruke, percepcije, činjenice i okolnosti", kakve sad "mjere", kakva zaboga "zakonitost postupanja"? Što su to gospodin pomoćnik načelnika i pedesetak najboljih mladih pitomaca policijske škole uradili u dalekom Lourdesu? Aluzija na "Za dom spremni"?! Otkad je to, bogati, ustaški pozdrav neprimjeren, nestandardan i nezakonit? Otkad su ga umjesto policijskih maturanata u Francuskoj "Spremni!" usred Zagreba grmjeli hodočasnici na koncertu omiljenog pjevača premijera Plenkovića i njegove djece, ili otkad su ga među pola milijuna njih "Spremni!" grmjeli Plenkovićevi ministri na čelu sa samim ministrom obrane? Ili je, govoreći o "standardima koji se očekuju od rukovodnih službenika sustava obrazovanja policije", riječ o tome da je propisani standard pozdrava službeni "Za dom spremni", a ne nikakav "dΩ", "Lourdes" i slične pizdarije?

Sranje je, međutim, napravljeno i sad je gotovo: golemo, debelo i masno govno pušteno je na slobodu, a njega - uči nas tristo tisuća godina povijesti vrste - nitko nikad nije uspio vratiti u dupe. Teoretski, jedini je način da ga se pojede: u našem govornom jeziku za takav se pokušaj obično kaže, "premijeru došlo iz dupeta u glavu".