Nevidljiva prijetnja: Što su to "vječne kemikalije” u pitkoj vodi

Što su vječne kemikalije?

Vječne kemikalije, odnosno PFAS (per- i polifluoroalkilne tvari), velika su skupina sintetičkih kemikalija. Njihove snažne veze ugljika i fluora među najčvršćim su jednostrukim vezama u organskoj kemiji. Upravo ta izdržljivost objašnjava zašto se od 1940-ih koriste u proizvodima otpornima na vodu, ulje i toplinu.

Kemičari i razvojni inženjeri koristili su te veze zbog njihove čvrstoće. No okolišni znanstvenici na njih gledaju s manje oduševljenja, piše Science Focus.

Zapravo, gotovo sigurno ste se susreli s njima u svakodnevnom životu. Proizvodi poput neprianjajućeg posuđa, vodootpornih tekstila i ambalaže za hranu oslanjali su se na PFAS kemiju. No ta ista izdržljivost ima i lošu stranu. Budući da je veze ugljika i fluora vrlo teško razgraditi, te su kemikalije iznimno postojane u okolišu, otuda i nadimak „vječne kemikalije“.

Molekule PFOA, poput one prikazane ovdje, dio su skupine postojanih „vječnih kemikalija” koje se mogu nakupljati u okolišu i ljudskom tijelu.

PFAS su također topljivi u vodi i vrlo pokretni. Jednom kada dospiju u okoliš, lako se šire kroz podzemne vode i rijeke te se nakupljaju u tlu, životinjama i na kraju ljudima. Danas istraživanja sugeriraju da više od 99 posto ljudi diljem svijeta ima mjerljive količine PFAS-a u krvi.

Znanstvenici još uvijek pokušavaju točno utvrditi što ta široka izloženost znači za dugoročno zdravlje. Istraživanja su povezala određene PFAS spojeve s nizom mogućih posljedica, uključujući utjecaj na imunološki sustav, razinu kolesterola, reproduktivno zdravlje, oštećenje jetre, probleme sa štitnjačom i povećan rizik od nekih vrsta raka.

No dobra je vijest da PFAS više nisu nepoznata ekološka prijetnja. Danas su prepoznat problem kojim se sve više bave regulatori, istraživači, vodovodne tvrtke i kućanstva.

Ima li PFAS-a u mojoj pitkoj vodi?

Moguće – no to ovisi o tome gdje živite. Istraživanje Američkog geološkog instituta iz 2023. procijenilo je da oko 45 posto izvora pitke vode u SAD-u može sadržavati barem jedan PFAS spoj. Kontaminacija je zabilježena i u javnim vodovodima i u privatnim bunarima, osobito u urbanim područjima i lokacijama blizu poznatih izvora onečišćenja.

Nažalost, PFAS relativno lako završava u pitkoj vodi. Kada se predmeti tretirani PFAS-om odbace, često završe na odlagalištima otpada. S vremenom, kako ti predmeti stare i raspadaju se, male količine PFAS-a mogu iscuriti. Kišnica koja prolazi kroz otpad stvara takozvani „procjedni otpad”, koji može prenijeti kemikalije u obližnje tlo i podzemne vode.

Iako mnoge javne vodovodne tvrtke već zadovoljavaju savezne sigurnosne standarde, praćenje PFAS-a i dalje se razvija. Američka Agencija za zaštitu okoliša 2024. godine uvela je prve nacionalne granice za nekoliko PFAS spojeva u pitkoj vodi, obvezujući vodovodne sustave da testiraju svoje zalihe vode i, gdje je potrebno, tijekom sljedećih godina instaliraju sustave za pročišćavanje kako bi smanjili razine tih kemikalija.